Foto: SONJA VULJAK / Bista Mihovila Pavleka Miškine ispred škole u Đelekovcu
Na današnji dan prije 138 godina rodio se Mihovil Pavlek Miškina, seljak iz okolice Koprivnice, narodni tribun, prijeratni aktivist Hrvatske seljačke stranke, koji je 1941. u koprivničkom kraju bio brana integriranju HSS-a u ustaški pokret.
Ustaše su ga zatočili u Jasenovac, gdje je i pogubljen. Njegove vjerojatne ubojice su ustaše Nikola Gagro i Dinko Šakić.
Pavlek Miškina autor je pjesme “Crveni makovi”, koju smo nekad davno pjevali u školama, na satovima ponegdje muzičkog, a ponegdje glazbenog odgoja. Danas, ta pjesma u Hrvatskoj je uglavnom zaboravljena, a od ovog ljeta, nije pretjerano reći, i zabranjena.
Na čitanje vam nudimo esej “Crveni makovi”, iz mog rukopisa “Pjesme koje se više ne pjevaju”.
Prvi sat glazbenog, odnosno glazbenog odgoja, kako se u ono vrijeme insistiralo, započeo bi zajedničkim pjevanjem neke svima poznate pjesme.
Nastavnik je dirigirao s katedre, a zatim bi, korak po korak, krenuo u obilazak razreda. Kretao se ritmično, kao da pleše, otvarao je usta kao da pjeva, ali nije pjevao. Zastajao je uz svaku klupu, naginjao glavu, kao da se na jednom nečega sjetio, pa se naglo ispravljao i nastavljao dalje. Uz neke bi se duže zadržao, dok bi pored drugih žurno prošao, sve se mrgodeći, kao čovjek koji nije zadovoljan stanjem stvari u svijetu, ali je svjestan da ih se ne može promijeniti, pa samo bježi dalje.
Za to su vrijeme đaci pjevali svoju dugu pjesmu, svatko po svom temperamentu i sluhu, jedni glasnije, drugi tiše, a kada bi im ponestalo teksta, jer nijedna se onovremena pjesma nije mogla znati do posljednje strofe, nastavnik bi pokazao prstom prema ploči na kojoj je prije početka sata velikim tiskanim slovima napisao cijeli tekst, svih osam strofa.
Takav je sredinom sedamdesetih bio pedagoški standard, tako je počinjao sat glazbenog u svim bosanskohercegovačkim školama, a vjerojatno i u svim školama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji. Jedina je razlika bila u pjesmi koja bi se pjevala, iako je to posvuda bila neka revolucionarna, partizanska pjesma, od onih koje se pedesetak godina kasnije nigdje više neće pjevati.
U Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, koja se nalazila u samostanskoj zgradi, koja je nakon Drugog svjetskog rata oduzeta Katoličkoj crkvi, a u kojoj će nakon još jednog rata biti Katolički školski centar, na prvom satu glazbenog odgoja pjevala se pjesma “Crveni makovi”. Nastavnik je, plešući od klupe do klupe, osluškivao glasove đaka kojima još ni imena nije znao, i raspoređivao ih za školski zbor. Prvi glas, drugi glas, prvi glas, drugi glas…
Tako bi probrao četvrtinu razreda, a ostale bi tri četvrtine ostale bez glasa. Jednima je bilo na čast, drugi su bili oslobođeni jedne od onih izvannastavnih aktivnosti od kojih se ne uspijeva izvući sve do kraja školovanja. Svaka je škola za socijalizam imala svoj hor, koji ne samo da je bio na ponos nastavnika glazbenog, nego se po uspjehu školskoga sata procjenjivala njegova pedagoška učinkovitost i stručnost. Školski je hor u ono vrijeme bio glas škole pred svijetom.
Pred gradom Sarajevom, Bosnom i Hercegovinom, Jugoslavijom, i cjelokupnom našom socijalističkom zajednicom, nad kojom su vihorile zastave na sva tri koplja – u sredini jugoslavenska trobojnica sa zvijezdom petokrakom posred bijelog polja, s lijeve strane crvena zastava svjetskog proletarijata, sa srpom i čekićem u zvijezdi petokraka, udmah uz stijeg, i skraćenicom SKJ unutar donjeg. zvijezdina kraka, te parolom uz gornji rub zastave: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”, kao desne strane republička, bosanskohercegovačka zastava: crvene boje, s jugoslavenskom trobojnicom uz gornji rub zastave, u omjeru 1:4.
Suzvučje svijeta tih triju zastava je, pogotovu za dane koji su u kalendarima bili crveno naglašeni, bilo obilježeno zborskom pjesmom. U čast praznika revolucije horovi su povezivali zajednicu, od porodice kao osnovne ćelije društva, do kongresa SKJ, kao skupa društvene avangarde u svečane dane pjevale su se i slušale svečane zborske pjesme. I svi su u te svrhe morali imati svoj hor.
Pjesma “Crveni makovi”, od koje je sve počelo i preko koje se razredno čovječanstvo podijelilo na one koji će pjevati u školskom zboru i one koji će biti u publici, bila je otpočetka pa do kraja jugoslavenske socijalističke povijesti jedina pjesma iz obveznoga prazničnog repertoara koja nije imala veze ni s partizanima, ni sa socijalističkom revolucijom, ni sa Jugoslavijom.
Iz nekog neobičnog razloga pjesma je krivo shvaćena: makovi su, istina je, bili crveni kao komunizam, ali ti su cvjetovi bili negativno konotirani, “čemer je ono procvao”, “umjesto zlatne pšenice, korov je tamo niknuo”, tako da je, za razliku od pozitivno konotiranog i kolektivno zapovjeđenog komunizma, koji se crvenio na svakoj našoj zastavi, crvenilo makova bilo izrazito negativno konotirano.
Crvena je tu bila boja prokletstva: “Prokleo seljak zemljicu vražjih gospodara, niknuli crven-cvjetovi, umjesto božjeg dara! Krvlju su kmetskom sijani, kletvama, bunom miješani, suzama, znojem pojeni, zato su tako crveni…” Tako glase sedma i osma strofa, u kojima se, suprotno društvenom idealu, spominje i sam Bog, ali moglo se reći da je to samo metafora. Proklinjanje, međutim, nije bilo metafora. Kao ni korov-cvijet boje komunizma.
To je iz perspektive đaka bio ozbiljan problem. Ili iz perspektive pojedinih među njima, koje skoro da je već hvatao strah od pjesama koje su pjevali. Za odrasle, pak, problem nije postojao. Oni bi se odmah navikli na svaki tekst koji bi izgovarali ili pjevali, a ne bi o njemu razmišljali. Pa kao što se nije mislilo o paradoksalnom jezičnom nesporazumu između riječi demokracije i diktature, makar i proletarijata, tako odraslome nije bio problem ni što su crveni makovi korov, a crvena je negativna boja pjesme. Dječja misao je tačna i istinita, odrasla misao je usklađena sa životom. Pakao je život bez navike.
Mihovil Pavlek, seljak iz Đelekovca pokraj Koprivnice, rodio se 1887. , u rodnom je selu završio svih pet razreda pučke škole. Bistro i okretno dijete, dobričina s interesom za knjigu, u nekom bi drugom slučaju, ili u neka druga vremena, nastavio sa školom i postao svećenik. Ovako je ostao na zemlji, gdje bi proživio život mimo velike povijesti, a da mu stoljeće nije bilo dvadeseto, kada je svaki, pa i najneizgledniji ljudski život zadobio svoj povijesni kontekst i smisao.
Godina je 1905. kada se prvi put, licem u lice, susreće s utemeljiteljem Hrvatske pučke seljačke stranke, narodnim tribunom Stjepanom Radićem. Pavlek je osamnaestogodišnjak, Radiću su trideset i četiri. Radić je odavna već slavan po suprotstavljanju banu Khuen-Héderváryju i javnom spaljivanju madžarske zastave, predvodnik bune i otpora, izbačen sa svih sveučilišta u Austro-Ugarskoj, i već je 1899. obilazio Rusiju, majku svih revolucija. Pavlek se poveo za Radića, i to mu je u značajnoj mjeri odredilo život i sudbinu, kao i načine na koje će poslije smrti biti upamćivan i zaboravljan.
Početkom Velikog rata Mihovil Pavlek u dobrim je godinama za smrt. Mobiliziraju ga u varaždinsku XVI. infanterijsku pukovniju, koja ratuje na Drinskome frontu, u prvim redovima dramatične Cerske bitke, nakon čega biva prebačena na istok, najprije u Bukovinu, pa u Galiciju, da bi manji broj preživjelih infanterista 1917. i 1918. ratovao i na zapadu, na talijanskoj bojišnici, ali se tijekom sve te četiri krvave godine Pavlek nije maknuo dalje od Bjelovara. Zbog slabog je vida izuzetak od niza bespotrebnih junaštva, ali i od iskušenja da se negdje na europskim frontama, u krvi i očaju, zametne u njemu klica revolucije.
Neoštećen se 1919. vraća kući, gdje ga u veljači 1919. zatiče vijest o smrti Stjepanova brata i suosnivača Hrvatske pučke seljačke stranke Antuna Radića. Potresen viješću, Pavlek piše nekrolog, ali sram ga je malo vlastitih osjećaja i poetske forme, nisu te stvari za muškarca pa ktome seljaka, i on se potpisuje nadimkom – Miškina. Čovjek mora znati čemu mu služe prezime i ime: suobraćanju s vlastima, policijom i poreznicima, rođenju, kada ga upisuju u matice rođenih, vjenčanju, te smrti, kada ga upisuju u matice umrlih, a onda i suobraćanju s precima i potomcima, s onima na čije se ime poziva, i onima koji će se na njegovo ime pozivati; ali prezime i ime sigurno ne služe nečemu tako neozbiljnom kao što je sastavljanje pjesmice, zdravice, oproštajnih slova (tome početkom dvadesetog stoljeća, ne samo u našim krajevima, služe nadimci i pseudonimi).
Nekrolog Antunu Radiću čita se među stranačkim sljedbenicima i simpatizerima, tako da Mihovil Pavlek zadobiva neočekivanu, a pomalo i neželjenu slavu. Od tog vremena piše i objavljuje, a drugi uz njegovo ime i prezime pridodaju i ono Miškina.
Godina je 1925., kada se pojavljuje kao kandidat na izborima, stranke koja je u međuvremenu preimenovana u Hrvatsku republikansku seljačku stranku. Ubrzo zatim načelnik je općine Đelekovec, i kandidat na svakim sljedećim izborima. Rodonačelnik je skupine prosvijećenih seljaka, seljaka-pjesnika i seljaka-novinara, koji se povode za Stjepanom Radićem u velikom nacionalnom i klasnom emancipatorskom projektu. Taj projekt bit će uvelike dokinut atentatom u Skupštini i Radićevom smrću.
Ti će događaji, a onda i šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra, trajno narušiti i osvetničkim gnjevom ispuniti odnose između Hrvata i Srba, dok će se iste Hrvate međusobno antagonizirati i odvratiti od ideje o vlastitom prosvjećivanju. Nacionalni pokret, koji je za Radićeva života bio izrazito nenasilan, gandijevski i u osnovi nesklon revoluciji – premda je sam Stjepan Radić bio itekako sklon Sovjetskom Savezu i oduševljavao se društvenim i klasnim preobražajima najavljivanim u prvoj zemlji socijalizma – nakon njegove smrti okrenuo ideje o nasilnim prevratima i revolucijama, crnim ili crvenim, to će ovisiti o okolnostima, te o karakteru i temperamentu pojedinca kad doživi iluziju o slobodnom izboru.
Mihovil Pavlek Miškina bio je od onih, tada već manjinskih čuvara Radićeve baštine, čije ideale nije mogla preokrenuti ni vođina smrt. Takav nije mogao biti mio ni crnim ni crvenim. Godine 1938. on objavljuje pamflet naslovljen “Zašto hrvatski seljak nije komunista”, koji će 1992. u novim okolnostima biti pretiskan i objavljen u Koprivnici. (Osim što je kontekst bio novi, nije više bilo ni onoga završnog “A” u riječi komunistA, iz čega bi se dalo zaključiti da ni pretisak nije bio do kraja korektan prema formi i sadržaju teksta.)
U svom naivističkom, zdravorazumski utemeljenom tekstu Miškina navodi, a zatim svaki ponaosob obrazlaže, pet razloga zbog kojih hrvatski seljak ne može biti komunist. On se, pod 1, ne može odreći privatnog vlasništva, pod 2, ne može se odreći obitelji, pod 3, ne može se odreći svoga “ja”, pod 4, ne može se odreći svoje narodnosti i pod 5, ne može se odreći svoje vjere. Seljak je, propovijeda Miškina, vezan za zemlju, i to mu brani da pristane uz revolucionarno mijenjanje svijeta i uz nasilje, “seljak vjeruje da se ljudski život može postići jedino prosvjetom i znanjem, organizacijom i slogom, a ne nasiljem”.
Brošuru “Zašto hrvatski seljak nije komunista” previđali su, svaki iz svojih razloga, i ustaše, i komunisti. Ustašama nije odgovarala, jer su Mihovila Pavleka Miškinu pogubili kao komunista. Komunistima nije odgovarala, jer ih je lišavala ne samo Miškinine žrtve, nego i “Crvenih makova”. Ponekad je teško odreći se pjesme, jer pjesma, ako je često i iz mnogih grla pjevana, stvara svoj vlastiti imaginarij, u kojem se naselila jedna ljudska povijest i kultura, ali i stotine tisuća osobnih povijesti, sjećanja i imaginarija onih koji su pjesmu čuli i zapamtili. Nije važno što je i tko je bio Mihovil Pavlek Miškina u odnosu na ono kako autora “Crvenih makova” zamišljaju oni koji pjesmu znaju.
U isto vrijeme kada je Miškina pisao svoj pamflet, i u pod brojem 5, da Hrvat ne može biti komunist, jer da se ne može odreći svoje vjere, klerikalna katolička Hrvatska straža proglašava ga neprijateljem Isusa Krista. (Miškina je, kao dosljedan radićevac, bio antiklerikalan, bio je protivnik popova i crkvene organizacije, ali je bio vjernik u tradicionalnom smislu riječi.)
Čim je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, počinju mu raditi o glavi. U koprivničkom kraju, gdje je Miškina i zavičajan i nemjerljivo ugledan, HSS se cijepa na one koji dosljedno slijede nauk braće Radića i na one koji pristaju uz crnu ustašku revoluciju. Ovi drugi u Miškini vide najvećeg neprijatelja. Osim toga, odranije je na zubu nekim ustaškim emigrantima, koji su se upravo vratili u domovinu, i radi su da s njime izravnavaju neke svoje račune.
Protiv sebe on ima Miju Bzika, ustaškog doglavnika, emigranta i sudionika u atentatu na kralja Aleksandra, Pavelićeva pobočnika još od 1934., te Martina Nemeca, također emigranta, osnivača i zapovjednika logora Danica, prvog koncentracijskog logora u NDH, osnovanog 18. travnja 1941., po nevolji baš u Miškininoj Koprivnici.
Već u travnju Miškina je prvi put uhićen. Zatim je pušten, pa ponovo uhićen. Maltretiraju ga, prijete mu, traže da pristupe ustašima, da potpiše izjavu o lojalnosti. U jednom trenutku on je, piše Ivo Goldstein u knjizi “Jasenovac”, “dao podršku ‘državi’, ali uz brojne ‘ograde’ – posve različito od drugih sličnih izjava, kad su ljudi javno izricali pristupanje ustaškom pokretu. No, i ta je izjava, smatra izvrsno informirani Ilija Jakovljević, ‘bila iznuđena. Pritisnuli su ga, prisilili.'” U rujnu i listopadu 1941. opet je u zatvoru u Koprivnici, gdje je pred prijekim sudom osuđen na smrt, ali je presuda povučena. Jesen i zimu na 1942. provodi u kućnom pritvoru, a da bi mu svibnja 1942. na noge i na kućni prag došao osobni Pavelićev izaslanik, koji je krajnje ljubazno u podužem razgovoru od njega zatražio da surađuje s ustašima, a da će se modalitet suradnje već dogovoriti. Pružio je Miškini priliku da sačuva osobno dostojanstvo.
O tom se događaju malo zna, te se iz knjige u knjigu prenosi ono što se zna. Ovaj čitatelj, i jedan od onih đaka koje nastavnik glazbenog osluškuje do onoga rujanskog dana sedamdeset i neke pjevaju “Crvene makove”, svaki put kada naiđe na epizodu s Pavelićevim izaslanikom kod Miškine u Đelekovcu, doživljava istu senzaciju fantomskoga sjećanja. Naime, sam doživljaj je toliko snažan, u prilikama tako beznadnim, da se pred mojim očima, i to vrlo živo, počne odvijati isti svibanjski susret iz 1942. godine, o kojemu jedva da se nešto zna. Ali sada sam ja Miškina…
Ljudi čvrste vjere, dogmati nebeske ili zemaljske ideologije, spremni su dati život, i daju ga lako. Njihovim olakim herojstvima ispunjena je povijest čovječanstva, ona stvarna i ona legendarna. Od Stjepana Prvomučenika, kojeg su kamenovali jer je vjerovao mesiji Isusu Kristu i tu je vjeru ispovijedao i pred sudom, do Rade Končara, partizanskog junaka, koji od talijanskih fašista milosti nije tražio, niti bi im milosti dao, odvija se ista pripovijest o ljudima čvrste vjere. Iza svakoga od njih stajala je ideologija koja će, na nebu ili na zemlji, to je na kraju i svejedno, osvetiti i osmisliti njihovu žrtvu. U skladu s tim oni su se i žrtvovali.
Naravno, ne može se osporiti ni umanjiti njihovo junaštvo. A ne bi ga trebalo ni mjeriti valjanošću i moralnom ispravnošću ideje za koju su pali. Između bombaša samoubojice, koji vjeruje da na svijetu smiju preostati samo muslimani, i bilo kojeg čovjeka koji je tijekom povijesti žrtvovao za bolji i pravedniji svijet, ne bi u tom pogledu trebalo biti razlike.
Mihovil Pavlek Miškina nije, međutim, 1942. godine za sobom imao nijednu veliku ideju ni ideologiju. Bio je rat, i više nije bilo ni njegove seoske arkadije, ni Radićeve seljačke pravice. Samo on, i pred njim izaslanik poglavnika Ante Pavelića, kojemu Miškina navodno ovo govori: “Ja ne mogu s vama surađivati. Ono, čim se vi ponosite – da ubijate komuniste, Srbe, Židove i sve svoje, ja se upravo toga stidim. Ono pak, čim se ja ponosim – da su nam Srbi braća, da smo Slaveni, da nam je svima Rusija mila mati, toga se vi stidite.” I tako su se, prema legendi, sučeljena našla dva stida.
Čitatelj se, kao i pisac, identificira sa svojim junacima. S Radom Končarem, svetim Stjepanom i bombašem samoubojicom iz Afganistana mogu se identificirati. S Mihovilom Pavlekom Miškinom, koji onako govori Pavelićevom izaslaniku, ne mogu nikako. Jer ne znam zašto tako govore, jer me je, naprosto, strah. Jer nemam, kao ni Miškina, iza sebe vjeru u ime koje bih se sa crnim vragom tako razračunavao. Umjesto da slaže i pritrpi, umjesto da lažno prisjegne, umjesto da se izvlači, Miškina je zakoračio u pakao. Ništa što je bilo prije toga nije ukazivalo na to da bi tako moglo biti. I zato mi se u svojoj životnoj priči i sudbini Miškina čini većim junakom od drugih.
A možda je tako i zbog pjesme. Što je to u “Crvenim makovima” čega nije u drugim pjesmama iz jučerašnjeg doba, pjesmama koje se više ne pjevaju, ali oko kojih je i dalje okupljena naša imaginacija, pjesmama koje su mamac za sjećanja?
Dva dana nakon razgovora s Pavelićevim izaslanikom, 5. svibnja dolaze po Mihovila Pavleka Miškinu da ga vode u Jasenovac. Ne govore mu istinu, nego kažu da ga vode u Zagreb, na razgovor s Pavelićem. Dvadesetak dana kasnije, eto ga u Staroj Gradiški, u Hotelu Gagro, na samom dnu pakla. Hotel Gagro podrum je, sustav samica ispod logorske bolnice, deveti krug logorskog pakla, nazvan po svom čuvaru i šefu, vodniku Nikoli Gagri, čiji je lik i djelo vrlo precizno opisao Ilija Jakovljević u “Konclogoru na Savi”.
Seljak iz Međugorja, rođen 1912., Jakovljević ga zove Gazda, bio je osoba najvećeg povjerenstva jasenovačkog faktotuma Maksa Luburića. Mrk, okrutan i zao, primitivac, po Jakovljevićevim riječima, ali ne od onih logorskih koljača koji su se voljeli mnogo pokazivati i čija bi se nedjela dugo i sa strahom prepričavala. Visoka logorska dužnosnica Maja Buždon Slomić poslije rata je, tijekom suđenja, posvjedočila da je Gagro “predvodio grupu ustaša koji su odvodili na likvidaciju stotine žena i djece izvan logora”.
Prema jednom svjedočenju, Nikola Gagro je u lipnju 1942. zajedno zaklao Mihovila Pavleka Miškinu i sarajevskog slikara i komunista Daniela Ozmu. Prema drugoj verziji ubio ga je, po naredbi Dide Kvaternika, ustaša Drago Gašparović Bonzo. Sam Gagro je Iliji Jakovljeviću, logorašu i hercegovačkom zemljaku, govorio da na Miškininu sudbinu nitko u logoru nema utjecaja i da je to stvar Zagreba…
Tko god da ga je ubio, zaštićen je neznanjem i zaboravom. Nakon što se pjesma “Crveni makovi” više ne pjeva, nego ton sve dublje u svijest svih starijih i starijih koji se pjesme sjećaju, njegova smrt je anonimizirana, nema je po čemu pamtiti, ni nju, ni onoga koji je umro.
“Crveni makovi” od ostalih pjesama našega doba razlikovali su se po ugođaju. Između uspavanki i tužbalica, jednostavnih na način dječje pjesmice, gotovo da su djelovali neprilično u odnosu na svečanu revolucionarnu prigodu. Nepoznati skladatelj Miškinine je narodne osmerce ugodio u skladu s duhom teme. Djete se obraća majci, pita kakvi su ono cvjetovi, lijepi, od svega drukčiji, što su na sve strane preko noći procvjetali.
Majka mu odgovara da je to čemer zemlje, da je korov. I pripovijeda priču o seljačkoj muci i o gospodarima koji na toj muci žive. Miškinin svijet bio je jednostavan. U njemu se tako jasno dijelilo dobro od zla kao što su se u razredu djelili pjevači od nepjevača. Samo je trebalo prošetati između klupa i osluhnuti. Svud naokolo odjekivala je povijest. Nisu je primjećivali jedino oni na koje se odnosila. Đacima nije na um padalo da ih nastavnik osluškuje.
Napomena: tekst je, uz dopuštenje autora, preuzet sa službenog sajta AJFELOV MOST književnika Miljenka Jergovića
Opet su jutros procvali
u žitu makovi sneni,
sve su nam njive ovili
cvjetovi njihovi crveni!
“Znaš li majko, majčice,
kakvi su ono cvjetovi”,
što rastu po našim njivama
takovi divni, crveni?
Gorki su, sinko, plodovi,
čemer je ono procvao.
Umjesto zlatne pšenice
korov je tamo niknuo!
Seljak polje stvarao,
hajduk svijetom harao:
Oteo kmetu zemljicu,
zgazio njegovu pravicu!
Baruni, grofi, vladali,
španovi pravdu krojili,
rabotat kmeta gonili,
krvcu mu poljem sijali!
Mnogo je kapi kanulo,
njegove krvi i znoja,
ljeta ga duga mučila
ljetine teške bez broja!
Prokleo seljak zemljicu
vražjih gospodara,
niknuli crven-cvjetovi
umjesto božjeg dara!
Krvlju su kmetskom sijani,
kletvama, bunom miješani
suzama, znojem pojeni
zato su tako crveni…
NEDAVNO OBJAVLJENO
