Foto: HDZ / Šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i čelnik HSS-a Darko Vuletić
Stranke, kao i ljudi, imaju svoj vijek trajanja. Njihov nastanak i nestanak je ciklus u kojem u određenim društvenim okolnostima imaju svrhu postojanja, koju biračko tijelo u određenoj mjeri prepoznaje i na biralištima nagrađuje. Kad se situacija bitno promijeni, obično nestaju. Ili potiho životare samo u registru političkih stranaka. Nema tu puno žalovanja, jer umjetni pokušaji njihova oživljavanja na temelju radikalnijih promjena programa i političkih orijentacija u pravilu među građanima ne nailazi na pozitivne odjeke. Tako je to Hrvatskoj, koja je i pravo groblje propalih stranačkih projekata, ali i u svim parlamentarnim demokracijama.
Postoji jedan, samo jedan, hrvatski stranački izuzetak. Riječ je o Hrvatskoj seljačkoj stranci, mlađim generacijama poznatijoj po akronimu HSS, čiji počeci sežu u daleku prošlost i još pokazuje znakove života. Mogli bi je usporediti s biblijskim Metuzalemom. Danas se stranka, nakon što je prolazila ogromne političke potrese u čak četiri državne tvorbe i pet društvenih sustava, meškolji u bolesničkoj postelji i stalno razmišlja treba li se okretati u lijevu ili desnu stranu.
Prije nekoliko se tjedana okrenula na desni bok, nadajući se da je tako ipak uspjela ponešto produljiti svoju političku agoniju. Liječnici se s tim zacijelo ne bi složili, no istodobno su svjesni da ni lijevi zaokret nije donio izlječenje. HSS-ovo se tijelo doima odviše umornim za bilo kakvu revitalizaciju.
Pustimo metafore. Stranka koju su na samom početku 20. stoljeća osnovala braća Radić, napravivši političkom aktivacijom seljačkih masa ogromni zaokret u hrvatskoj politici, već poduže ne daje odgovore na ključna pitanja današnjice. Prvi je problem njeno ime. Oznaka „seljačka“ bila je dobitna kombinaciju u ruralnoj Hrvatskoj, kad je to nosilo i snažnu socijalnu notu, a stranačke vođe Stjepan Radić i njegov nasljednik Vladko Maček s punim su pravom smatrani i liderima cjelokupnog hrvatskog naroda.
Kad se 1990. stranačko vodstvo, u kojem više nije bilo karizmatičnih i široj javnosti poznatih likova, vratilo iz polustoljetne emigracije, Hrvatska više nije bila prevladavajući ruralni prostor. Čak se i seljačka odrednica u ušima poslijeratnih generacija činila anakronom, a mnogi su je doživljavali i s podsmijehom. Seljaštvo je, naime, u međuvremenu postala ponižavajuća mentalna odrednica, a o staroj je stranačkoj slavi malo tko razmišljao.
Drugi je problem što su još u međuratnom razdoblju najveće slave postojale dvije HSS-ove ideološke odrednice. Radić je u osnovi bio liberal, republikanac i demokrat s jakim socijalnim osjećajem, koji se protivio uplitanju crkve u politički život. U tadašnjim je okolnostima ponajviše zbog svog antiklerikalizma bio na političkoj pozornici više na lijevom spektru.
Maček je, pak, bio tipični konzervativac. Za njega je presudno bilo okupljanje svih hrvatskih slojeva, u čemu je važnu ulogu imala upravo crkva, tako da je u vodstvu jačala stranačka desnica.
Posljedica je svega toga tijekom Drugog svjetskog rata bila HSS-ova podjela na desno i lijevo krilo. Podravina se tada zbog ustaške likvidacije Mihovila Pavleka Miškine opredijelila na lijevu stranu, što je utjecalo i na konačnu pobjedu antifašizma. Posljedice su takvih kontradikcija bile što su se stranačka vodstva u osamostaljenoj Hrvatskoj pozivala na povijesno nasljeđe sukladno osobnim interesima i političkih afinitetima.
HSS je na taj način od 1990-ih postao tek jedna od nekoliko desetaka stranaka, daleko po snazi od HDZ-a i SDP-a. Jedina mu je komparativna prednost bila što su ga se prisjećali u ruralnim naseljima, mahom na hrvatskom sjeveru, gdje vodeće stranke još nisu ustrojile svoju stranačku infrastrukturu.
Borba protiv samovolje Tuđmanove stranke svrstala ga je u oporbenu grupaciju, osvojivši i svoj dotad najveći broj saborskih mandata. I HSS je bio među onima koji su 2000. formirali vladu. Tadašnji je stranački predsjednik Tomčić bio, međutim, prilično prevrtljiv, što je dovodilo da koalicijskih kriza i unutarstranačkih trzavica, naposljetku i gubitka na parlamentarnim izborima.
Kako je Koprivničko-križevačka županija imala jednu od najbrojnijih organizacija, na scenu je tada stupio njen lokalni predvodnik Josip Friščić. Na konvenciji 2005. zamijenio je Tomčića i idućih sedam godina vodio stranku. Rezultat njegova mandata iznenadio je analitičare i samo članstvo. Umjesto da HSS opet ojača, Friščićevo je vodstvo bilo uvod u nagli pad stranačkog rejtinga.
Što se dogodilo? Friščić se kao podravsko-prigorski župan sukobio sa svojim lokalnim partnerom SDP-om, pa je samo dan-dva nakon parlamentarnih izbora 2007. sve učinio suprotno onome o čemu je govorio u predizbornoj kampanji. Nije odolio Sanaderovim laskanjima i kao potpredsjednik Sabora ušao je u HDZ-ovu koaliciju. Sukobi su se u HSS-u opet rasplamsali, pogotovo nakon što je Sanader zbog korupcionaških afera odstupio s premijerske dužnosti. Razlozi su mahom bili osobne prirode, a ne zbog jasnih političkih opredjeljenja.
Stranka se počela raspadati pa je, između ostalog, u Podravini i Prigorju nastala frakcionaška Mreža, a njen je čelnik, raniji Friščićev dožupan Darko Koren, za partnera izabrao HDZ i na taj si je način osigurao tri mandata župana. Drugi Križevčanin, Branko Hrg, inače Korenov kum, na novoj je konvenciji 2012. preuzeo HSS, ali je stranka u njegovu mandatu dohvatila novo dno, ostavši na jednom saborskom zastupniku.
Hrg je bio poznat i po tome što je ranije tražio promjenu imena stranke, jer je i njega smetao seljački epitet, a kad je 2016. morao otići s predsjedničke dužnosti promijenio je stranku i naglo postao demokršćanin.
Nakon tih desnih lutanja i lovljenja mrvica s HDZ-ove kadrovske trpeze, 2016. na opće je iznenađenje došao Krešo Beljak. On je stranku prebacio na lijevi spektar, zbog čega je iste godine u oporbenoj koaliciji bio nagrađen s pet mandata. Bio je to HSS-ov labuđi pjev. Pokazalo se da je u stranačkim tijelima i nadalje prevladavala desna konzervativna struja, tako da je velika enigma, ravna političkom čudu, kako se Beljak na liderskoj poziciji uspio održati gotovo desetljeće, i to radikalno se suprotstavljajući HDZ-u.
Odstupio je u prosincu prošle godine, kad je na to mjesto došao javnosti potpuno nepoznati Darko Vuletić, umirovljenik čiji je jedini poznati biografski podatak da je u mandatu Račanove trećesiječanjske koalicije vodio Hrvatske šume. Nedavno mu je Beljak prepustio i jedino zastupničko mjesto. Vuletić je odmah s ushićenjem naglasio da pristupa Plenkovićevoj koaliciji, osiguravši joj 79. ruku, tvrdeći da je to želja stranačkog vodstva. Mediji su ga proglasili „žetončićem“ koji nije svjestan da je zabio posljednji čavao u stranački lijes.
Ne samo da biračko tijelo ne voli tzv. preletače, već se nije pozabavio odnosima unutar te koalicije. Sve ono za što se HSS programski zalaže, pogotovo vezanu uz poljoprivredu, ekologiju i malo poduzetništvo, kadrovski je pokrio Domovinski pokret. Bilo bi nelogično da HSS s jednim mandatom dobije pozicije po kojima bi u javnosti bio prepoznat.
Jedino što se na idućem izlasku može očekivati je HSS-ov potpuni nestanak s političke pozornice. Od toga ga i u ovome trenutke dijeli tek jedna gradonačelnička, ona u omanjoj Lepoglavi, i samo devet načelničkih pozicija.
Sva su ta stranačka trvenja i lutanja deprimirala Ivicu Pala, najutjecajnijeg podravsko-prigorskog HSS-ovca, ujedno i aktualnog predsjednika Županijske skupštine. Izjavio je da se povlači iz stranačkih foruma, možda i iz stranke, s napomenom da je on bio među vrlo rijetkima koji desetljećima nisu mijenjali svoje političke i ideološke pozicije.
Nije poznato što će se u stranci događati unutar županijskih i koprivničkih granica, ali je činjenica da nema osobu Palova ranga. Malo je i vjerojatno da će lokalni HSS-ovci bespogovorno poslušati novog predsjednika i iz lijeve koalicije žurno pretrčati na HDZ-ovu stranu.
Vratimo li se na državnu razinu, nije teško primijetiti da je Vuletić dokazao da se s nevjerojatnom lakoćom i radošću može prizivati ubrzana stranačka eutanazija. Kakvi su ga politički stratezi u protekla tri desetljeća vodili, jedino je iznenađenje što je HSS doživio 124 godine.
NEDAVNO OBJAVLJENO
