Foto: danica.pro / Partizan je danas na prostoru bivšeg ustaškog logora na koprivničkoj Danici
Malo što u Hrvatskoj može izazvati reakcije burne poput rasprave o ustašama i partizanima.
Javni diskurs toliko je zasićen ovom 80 godina starom prepirkom da se ponekad čini kako se u suverenoj Hrvatskoj zapravo o ničemu drugome niti ne raspravlja, a prava strana povijesti pojam je relativiziran gotovo kao i ustaški pozdrav Za dom spremni.
Drugim riječima, Hrvati se ne mogu u potpunosti dogovoriti za koju se stranu civilizacijski žele opredijeliti jednom za svagda, a istinu o najcrnjoj točki moderne ljudske povijesti svatko ima svoju, ovisi tek koga se pita.
Da se istina može promijeniti onako kako u određenome trenutku zapušu svjetski i lokalni politički vjetrovi, najbolje pokazuje Spomenik palim borcima, rad poznatog akademskog kipara Ivana Sabolića kojeg Koprivničanci kolokvijalno zovu još i „Partizan“.
Partizan se od 1955. do 1991. godine nalazio u centru Koprivnice, točno ispred gradske vijećnice na današnjem Zrinskom, a ondašnjem Trgu Josipa Broza Tita.
Kada su 1991. godine u Hrvatskoj zapuhali neki novi politički vjetrovi nošeni velikosrpskom agresijom, tadašnja HDZ-ova gradska vlast naložila je uklanjanje Partizana iz centra grada na spomen područje Danica, mjesto prvog ustaškog logora zločinačke NDH.
Današnja gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Mišelom Jakšićom nije sklona ponovnom seljakanju spomenika.
Kako nam je rekao, Grad planira nastaviti ulagati u razvijanje spomen područja Danica i u tom im se kontekstu ne čini lošim ostaviti spomenik na miru.
– Da je mjesto idealno, nije, ali nismo odustali od razvijanja spomen područja Danica, a u što se ovaj spomenik može uklopiti. Uostalom, mislim da se ljudi nikad neće dogovoriti treba li ga micati ili ne. To je baš tipično hrvatski, ali tako je – misli Jakšić.
Spomenik tamo stoji punih 35 godina, a ostao je sačuvan tek zbog inicijative gradske Udruge antifašističkih boraca i antifašista. Drugi slični spomenici, biste i spomen ploče koje podsjećaju na partizanska stradanja i antifašističke borbe nisu bili te sreće. Između 1991. i 1992. godine u Podravini i Prigorju uklonjeno ih najmanje 50.
Spomenici u Molvama, Vojakovcu, Kamešnici i Đurđevcu srušeni su, minirani ili izmješteni. Sabolićev Partizan tako je ostao rijetkim primjerom spomeničke baštine NOB-a kakva se u Hrvatskoj danas najprije može vidjeti u Istri, Rijeci i Kvarneru te u susjednom Međimurju i Zagorju.
O sudbini koprivničkog Partizana sporadično se govori svakih nekoliko godina, no čini se kako se i dalje nitko ne može dogovoriti treba li ga s Danice vratiti u neki novi javni gradski prostor ili je najbolje da ga se ostavi u središtu bivšeg koncentracijskog logora.
Predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Koprivnica Rade Prosenjak od onih je koji misle da mu tamo svakako nije mjesto.
– Tom spomeniku očito tamo nije mjesto. Već godinama razgovaramo o tome da ga premjestimo na neku lokaciju u Koprivnici, no još nismo došli do nekakvog prihvatljivog rješenja. Bilo je raznih prijedloga, na primjer u park poprijeko šumarije.
Taj spomenik je 1991. ondašnja vlast bacila u trnje. Mi smo ga spasili od propadanja, uredili i podigli gore na temelj. Od tada taj spomenik tamo stoji, a mi pokrećemo razne akcije da ga se premjesti, no nema baš sluha za to pitanje – rekao nam je.
Nešto radikalniji bio je Beno Taras, istaknuti član Židovske općine Koprivnica.
– Treba ga vratiti natrag u grad, gdje je i bio – kaže.
Možda ne u grad, ali svakako na neko drugo i primjerenije mjesto, Partizana bi vratili i arhitekt Antonio Grgić te povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar.
Grgić je prije više od deset godina skrenuo pažnju javnosti na tu problematiku performansom iscrtavanja sjene Partizana na asfaltu Zrinskog trga gdje se spomenik izvorno nalazio.
Tom je prilikom rekao kako je kolektivitet ono čemu je ideološki spomenik namijenjen, a da ja doživljaj prostora uvijek osoban i opire se kolektivizaciji. Isto misli i danas.
– Da, potrebno ga je maknuti s Danice iz niza razloga. Prvi od njih je da taj spomenik ni na koji način ne pripada tom prostoru – veli Grgić.
Na njega se nadovezao i Špoljar koji pak podržava ideju da se spomenik premjesti u šumu.
– Treba spomenik vratiti natrag u šumu, neka ga pojede korov i lišće. Ideja je Grgićeva, a ja sam veliki pobornik toga umjetničkog koncepta.
S druge strane, bivša ravnateljica Umjetničke škole Fortunat Pintarić Arijana Šandl misli kako bi neke stvari jednostavno trebalo pustiti na miru.
– Iskreno ne mislim da ga treba premještati. Dosta mi je prošlosti i bavljenja s njom. Nikako da krenemo naprijed, stalno se nečemu vraćamo. Neka simboli prošlosti budu na jednom mjestu – misli Arijana.
Poznati koprivnički književnik Marko Gregur već se godinama literarno bavi lokalnom prošlošću pa iz takve perspektive pristupa i pitanju sudbine koprivničkog Partizana.
– Istražujući za roman koji trenutno pišem pročitao sam nedugo u starom Glasu Podravine članak iz 1955., izvješće s partijskog ili gradskog sastanka, u kojem se raspravljalo gdje će biti spomenik pa ako se dobro sjećam bilo je raznih ideja, govorilo se o Taraščicama i tako dalje. Razmišljao sam o toj sceni, o ljudima koji sjede i raspravljaju, u ono vrijeme dok Zlata Bartl prvi put silazi s vlaka, modelirao u mislima čitav taj grad i pitao se što i koliko znaju ljudi koji o tome diskutiraju?
Isto sad pitam i sebe, ne razumijem se u oblikovanje prostora, ali ono što mogu reći je da mislim da je važno da čuvamo umjetnička djela, neovisno o politici i konotacijama, jer spomenici na kraju i jesu svjedoci vremena i treba im naći primjereno mjesto. Ono što također mogu reći je da mi je draže kad grad oblikuju umjetnička djela koja u figuraciji nisu ratna ili politička, pa me zanima gdje bismo mogli imati spomenik Pavlu Vuku Pavloviću, Vinku Vošickom ili Žarku Dolinaru – detaljan je Gregur.
Na kraju, ima i onih koji bi najradije da spomenika nikada nije ni bilo. Predsjednik koprivničke Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Pero Šaš spomenik ne bi dirao.
– Neka ostane tamo gdje je. Ni u kojem slučaju ne bi trebao biti u centru grada ili bilo gdje drugdje. Najbolje bi bilo da ga uopće nema, a ako ga ima, neka bude tamo, to je za njega najbolje mjesto – zaključuje.
Hoće li brončani Partizan ubuduće izviđati s nekog drugog mjesta ili ne, pitanje je koje će vjerojatno još dugo ostati bez odgovora. Uostalom, valjda tako i treba jer bez odgovora su zapravo ostala i druga mnogo važnija pitanja naše povijesti.
NEDAVNO OBJAVLJENO
