Foto: ARHIV / Tomislav Tomašević i Siniša Hajdaš Dončić
Dio hrvatskog biračkog tijela nikako da shvati da su izbori, i lokalni i parlamentarni, ponajprije igre brojki. Sve je ostalo u drugom planu. Principijelni stavovi i emocije mogu više štetiti nego pomoći u izboru najpoželjnijih opcija. Logika manjeg zla često se pokazuje najracionalnijim rješenjem. Drugim riječima, građanin koji hladne glave ne razmišlja o odnosu brojki može iz svojih najboljih i najiskrenijih namjera pripomoći dovođenju na vlast stranke ili koalicije koja je potpuno suprotna njegovim željama. Nikad nema garancije kakav će biti konačni rasplet, a upravo ta deprimirajuća spoznaja dio građana odbija od suočavanja s izbornim listama.
Razlog krivog odabira često nije glupost ili barem naivnost dijela biračkog tijela, već začkoljice koje sadržava važeće izborno zakonodavstvo. Jedan su njegov dio, kad je riječ o parlamentarnim izborima, perfidno skrojene izborne jedinice, koje gotovo uvijek idu u korist vladajućih. Ponajbolji je primjer upravo četvrta izborna jedinica, ona slavonska, unutar koje je kao strano tijelo ubačena koprivnička i đurđevačka Podravina. Na proteklim je izborima takvo poigravanje biračkim tijelom pripomoglo da HDZ, kojemu je politička besramost neupitna vrlina, i treću put zaredom lakše ovlada Saborom.
Drugi se dio izbornog zakonodavstva, još važniji, tiče podjele mandata. Često spominjana D’Hondtova metoda pogodovanja najbrojnijoj listi od presudnog je značenja za krojenje izbornog pobjednika, a jednako je važno i koliko lista s kojim postocima nije prešlo izborni prag. Tako se početne brojke mogu mijenjati na način da pobjednik bilježi i više od jednog „dodatnog“ mandata. HDZ-u je to u svakom izbornom ciklusu bilo od presudne važnosti za sastavljanje izvršne vlasti.
Sve to treba imati na umu zbog najnovije političke afere vezane uz Sandru Benčić, koordinatoricu platforme Možemo. Televizijska je kamera zabilježila kako je izlazeći sa saborskog odbora sebi u bradu izrekla riječ „stoka“. Nije bilo sporno da se mrmljanje frustrirane zastupnice odnosilo na HDZ-ove članove odbora, što ona naknadno nije ni pokušala osporiti.
Od toga je u zemlji u kojoj je političare najlakše pronalaziti u albumu Životinjsko carstvo, ukoliko se već ne koriste izrazi vezani uz toalet i veliku nuždu, napravljena zavidna „frka“. Zastupnici koji se međusobno časte sličicama iz spomenutog albuma čudom su se čudili silnom bezobrazluku dužnosnice iz oporbene platforme.
Jedini je rezultat bio da je Sandra Benčić za nemali dio javnosti, puno širi od stranačkih kuloara, što su pokazale i pojedine internetske ankete, postala prava politička junakinja. Konačno je izgovorila, kažu, „što ih ide“. Bili bi još sretniji da je potegnula i neku težu psovku.
Prava je to slika neurotičnog hrvatskog političkog prostora, koju je tri desetljeća unazad oblikovala Tuđmanova „stoka sitnog zuba“, do poetskih visina doveo aktualni predsjednik Milanović, a u javnosti više praktički i nema rasprave u kojoj se ne recitiraju popisi stanara zooloških vrtova. Po tome bi logički proizlazilo da su HDZ-ovi čelnici, umjesto javnog sramoćenja, zapravo napravili uslugu koordinatorici Možemo, učinivši je još vidljivijom, zacijelo i popularnijom. A upravo se to i dogodilo.
Jesu li u spomenutom slučaju HDZ-ovi piarovski stratezi grdno pogriješili? Jesu li joj u silnoj političkoj netrpeljivosti zapravo napravili pozamašnu uslugu? Nisu. Nikako. Ni u bunilu. Nema tu greške. Barem su u prodavanju magle savršeni.
U čemu je onda „kvaka“? Dogovor leži u vraćanju na početak ovog teksta. Plenkovićevoj stranci, kako su neki već primijetili, odgovara da Sandra Benčić i njen koordinacijski sudrug Tomislav Tomašević budu što popularniji. Zasigurno će poraditi da budu još prisutniji u medijskom prostoru. Isprovocirat će i neki novi sukob, po mogućnosti uz obilato psovanje, kako bi dio javnosti uživao i u drugim sličicama Životinjskog carstva. Pokušat će od Sandre Benčić napraviti najpopularniju osobnost na oporbenoj političkoj sceni. Pravu ljevičarsku ikonu.
Činit će to zbog predizborne koalicije platforme Možemo s SDP-om. Svaki rast možemovaca ne odnosi glasove HDZ-u i desnim strankama, već SDP-u i drugim ljevičarima. Istraživanja rejtinga pokazuju da se socijaldemokrati kao koalicijski senior-partner kreću na oko 22 posto, dok je Možemo na 12 posto. Ukoliko to bude zajednička lista u svih deset izbornih jedinica, prema sadašnjoj bi situaciji u odnosu na Plenkovićevu stranku imali prevagu od 6-7 posto.
To bi im u većini izbornih jedinica, prisjetimo li se D’Hondtove matematike, donijelo prevagu koju ne bi mogla sustići ni HDZ-ova unaprijed dobivena lista za dijasporu i nekoliko trgovački raspoloženih manjinskih zastupnika. Plenković zasigurno ne bi ponovno ulazio u koaliranje s radikalnim Domovinskim pokretom, s kojim vjerojatno ni neće u slozi završiti trenutni mandat, s Mostom već poduže nije u dobrim odnosima, dok su svi ostali previše slabi da bi od njih mogao profitirati.
Sve su to razlozi zašto je HDZ-ovo vodstvo iznimno nervozno, tim više što na inflaciju i niz gorućih gospodarskih i socijalnih pitanja nemaju prave odgovore. Ono s razlogom priželjkuje da se unutar buduće lijeve koalicije što prije dogode raskoli. Samo sukobljeni i razjedinjeni SDP i Možemo nude vladajućima mogućnost da budu vodeći u većini izbornih jedinica, zbog čega bi u zbrajanju mandata imali osjetnu prednost. Učinit će sve da se to dogodi.
Ni tu nije kraj problemima dvije najveće oporbene stranke. One se u ustroju i načinu djelovanja bitno razlikuju, što potencijalno povećava rizik od sukoba koji bi u konačnici mogao dovesti do odustajanja od sklapanja prijeizborne koalicije, posljedica koje su i planirane zajedničke liste u svim izbornim jedinicama. SDP u svim županijama i gradovima, dijelom i u općinama, ima stranačku infrastrukturu, koja se više ili manje uspješno bori s HDZ-om i njegovim partnerima.
Možemo, nasuprot tome, kao tipična aktivistička grupacija snagu crpi iz svojih ideoloških postulata i proklamacija o raznim svjetonazorskim pitanjima, dok je stranačka organizacija koncentrirana u Zagrebu i nekoliko većih gradova. U većem dijelu Hrvatske nema, dakle, svoj terenski ustroj i ne sudjeluje u lokalnim političkim zbivanjima. Ima i sredina, pogotovo u Istri, gdje se esdepeovci i možemovci čak i izravno sukobljavaju. Sve su to potencijalna izvorišta izbornih nevolja s dugoročnim posljedicama.
Možda ni to ne bi nerješivo da u oba stranačka vodstva ne rastu stranački apetiti. Možemo je, kao što se to naziralo i na prethodnim parlamentarnim izborima, u svojoj idealističkoj fazi, neki bi je nazvali i romantičarskom, gdje precjenjuje svoju realnu snagu, ali istodobno i podcjenjuje važnost terenskog djelovanja u predizbornim kampanjama. Uvjereni su da je samo spominjanje imena Benčić ili Tomašević dovoljno da birači u raznim jedinicama zaokruže njihovu listu. Čini se da se grdno varaju.
S druge strane, širi se kuloarska priča da su pojedinci u SDP-ovu vodstvu, uključujući i svog nekarizmatičnog predsjednika, zbog bojazni od nepovoljnog rezultata spremni dati možemovcima sve što traže kako bi se savezništvo sačuvalo. To bi navodno značilo da bi u gotovo svim jedinicama odnos stranačkih kandidata bio otprilike tri ili samo dva naprama jedan u korist SDP-a, iako u dijelu njih Možemo u operativnom smislu praktički ne postoji.
Prijetnja je to da u SDP-u dođe do otvorene unutarstranačke pobune onih koji bi zbog takvog dogovora „izvisili“, što bi posljedično imalo loš odjek u biračkom tijelu. Izborne liste tada ne bi po jedinicama uspjele osigurati vodeće pozicije, što bi bio i uvod u novi izborni poraz. Jednom riječju, SDP-ova katastrofa. Zato glavne koalicijske dileme tek treba detaljno razmotriti. Preduvjet je otrežnjenje u njihovim vodstvima.
Svjesna što se iza brda valja, Plenkovićeva će stranka u međuvremenu sve činiti kako bi od možemovaca napravila još atraktivnije medijske ličnosti.
NEDAVNO OBJAVLJENO
