Foto: ARHIV / Siniša Hajdaš Dončić
U politici ima puno gluposti. Točnije, puno previše. Nerijetko i više nego u životnoj svakodnevici. Svaka politička utakmica obiluje nebulozama, podmetanjima, lažima, niskim udarcima, demagogijom i svim onim što hrvatskog građanina s uobičajenim sustavom društvenih i moralnih vrijednosti priječi da u njoj sudjeluje, neovisno o tome je li skloniji desnim ili lijevim političkim opcijama. Sliči to padu u blato nakon kojeg se više ne možete u potpunosti oprati, ali ni riješiti se grča u želucu.
Kad se sve to ružno događa na razini polemika aktivista vlasti i oporbe, primjerice u saborskim klupama, postaje rutina primitivizirane verzije parlamentarne demokracije, koja se mentalno ne može odvojiti od svojih balkanskih zasada. Kako bi i mogla, kad takav model prostačkog ponašanja demonstriraju hrvatski predsjednik i premijer, da bi se to onda hijerarhijski spuštalo sve do razine lokalnih političkih organizacija. Nije nikakvo iznenađenje kad su u gluposti i spletke koje vrijeđaju inteligenciju običnog građanina uključeni i stranački lideri. Najčešće su tipični odraz stranke koju predstavljaju. Valjda se mudrije osobe u to ne bi mogle uklopiti.
Ono što je, pak, ovih dana učinio Siniša Hajdaš Dončić, predsjednik SDP-a, nadilazi i tu tragično nisku razinu hrvatske političke komunikacije. Ničim izazvan, a uvijek je tome tako, najširu je javnost počastio ekskluzivnom informacijom da Gordan Jandroković, predsjednik Sabora, namjerava smijeniti predsjednika HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića. Zapitan odakle mu takva ekskluziva, Hajdaš Dončić je izjavio da je to „čuo“ prilikom posjete Požegi. Proizlazi da je taj slavonski gradić pravo mjesto za ulične rasprave o intrigantnim kadrovskim tajnama vladajuće stranke. Valjda su čekali dolazak oporbenog lidera da bi mu to mogli priopćiti. A predsjednik SDP-a nije mogao da to ne podijeli sa svekolikim biračkim tijelom.
Promotrimo taj neshvatljiv Hajdaš Dončićev potez iz nekoliko uglova. Prvi je možda i najmanje bitan, a tiče se provjere istinitosti najavljenog prevrata unutar vladajuće stranke. Moguće je. I ne mora biti. Dakle, u potpunosti neprovjerljivo. Ako i postoji neki kuloarski iskaz o tome, on bi u slučaju provjere vjerojatno bio povučen ili stavljen u neki drugi kontekst. Prenositelja dvorskih tajni zasigurno bi nazvali podlim lašcem. Usto, nije nikakvo iznenađenje da bi hiperambicizni i na moralne skrupule rezistentni predsjednik Sabora želio da niz visokih stranačkih i javnih funkcija začini i onom najvišom, predsjedničkom, uz koju se veže i premijerska.
Ne dvoji da je kalibar za sve to, tim više što mu vođenje Sabora omogućava i bliske kontakte sa stranačkom bazom. Problem je što gotovo identične mokre snove već godinama ima i aktualni ministar obrane Ivan Anušić. On se u nekim istupima i prilikom obilaska stranačkih organizacija u više navrata čak i distancirao od pojedinih Plenkovićevih poteza, kao i autokratskog načina vođenja stranke. Javna je tajna da se premijer i ministar ne vole, ali je obojici u interesu da se toleriraju. Šuška se o još nekim aspirantima na predsjedničku dužnost, no to još nije ni na uličnoj razini, kao i navodnoj Plenkovićevoj namjeri da nakon svog dragovoljnog odlaska na čelo dovede neeksponiranog dužnosnika kako bi time spriječio unutarstranački „bratoubilački rat“.
Bit je zapleta, međutim, u tome što su spomenuti pretendenti toliko racionalni da bi svoje ambicije pokušali ostvariti samo u povoljnijim okolnostima, kakve danas nisu vidljive. Plenković bi, primjerice, trebao iz razloga o kojima možemo samo špekulirati naglo oslabiti, ili ipak žurno otići na toliko sanjanu visoku dužnost u Bruxelles. Ništa od toga trenutno nije na vidiku. Jandroković i Anušić zasigurno ne žele poginuti prije nego što prava bitka započne.
Drugi je ugao Hajdaš Dončićevog ispada logički, odnosno tko što time dobiva. Tu se povećava i razina njegove političke infantilnosti, za neke i gluposti. Ako predsjednik najveće konkurentske stranke najavi prevrat u vodstvu vladajuće, hoće li time oslabiti Plenkovića? Neće. Kratko i jasno. Štoviše, dodatno će ga ojačati. Ukoliko je Jadroković imao i primisli da zakulisno postane „kalif umjesto kalifa“, sada će posebno paziti da to ni na koji način ne dođe na vidjelo. I Plenković će svoje famozne „radare“ dodatno usmjeriti na predsjednika Sabora. Jednom riječju, „otkriće“ SDP-ovog lidera dodatno cementira postojeće stanje i smjena na stranačkom vrhu prije novih parlamentarnih izbora čini se gotovo nemogućom. Prihvatimo li tezu da je Hajdaš Dončić svojim plitkim spletkarenjem htio uznemiriti HDZ-ovo biračko tijelo, rezultat je potpuni potop takve naivne zamisli.
Treći se ugao spomenutog trača tiče samog SDP-a, a i glasnika osobno. Kronično neuvjerljiva, stranka se sada čini i poprilično neozbiljnom. U ispitivanjima stranačkih rejtinga opet je u padajućoj fazi, s jedva 20-ak posto potpore. Postupno gubi oporbeni primat u korist najavljenog koalicijskog partnera Možemo, stranke koja u većem dijelu Hrvatske nema ogranke, što je korijen budućih međustranačkih trzavica.
SDP-ova aktualna kampanja o „Plenkovićevoj inflaciji“ ima nekog smisla, ali ogromni problem leži u činjenici da je preveliki proračunski novac gurnut u državna i javna poduzeća, zdravstvo i obrazovanje, tako da je stotine tisuća potencijalnih oporbenih birača sada uplašeno da bi promjena vlasti dovela do restrikcija u njihovim domenama. Kampanja, stoga, nije dovela do željenog rezultata, već je stranci stavila dodatni uteg pomanjkanja pravih razvojnih ideja. Ispada da nas jedna strana uništava kriminalom, korupcijom i klijentelizmom, a druga nema blage veze što bi sutra učinila s devastiranom državom.
Na kraju ostaje lik i djelo Siniše Hajdaš Dončića. Za SDP se definitivno pokazalo da su nakon Ivice Račana svi izbori stranačkog lidera odigrani po načelu gore ne može. Moglo je. Svaki je predsjednik bio lošiji od prethodnog, uključujući tu i Zorana Milanovića., koji se još prije dva desetljeća udaljio od socijaldemokratskih načela. S obzirom da se sve poklapa sa usložnjavanjem svjetske i domaće gospodarske situacije i brojnim sigurnosnim izazovima, Hajdaš Dončićeva je nezgoda što nije samo već uobičajeni pogrešni kadrovski odabir. Nastavi li se nepovoljni trend, u doslovnom bi smislu mogao upropastiti najveću oporbenu stranku. Za esdepeovce je situacija, dakle, dramatična. Prošlo je vrijeme za uživanje u statusu saborske oporbe. Tko to na vrijeme ne vidi, teško može opstati na političkoj sceni.
Bezbroj je puta rečeno da Hajdaš Dončić nema predsjedničku karizmu. Ni stav ni nastup. Neuvjerljiv je. Blijed. Potrošio je sve adute. Istraživanja pokazuju da ga unutar SDP-a kao predsjednika podržava samo 59 posto članstva, a nema ga ni na popisu deset najpozitivnijih hrvatskih političara. Unatoč tim surovim spoznajama, sebe samog stalno uvjerava kako će vrijeme pokazati da je ipak u pravu. I da samo on kao premijer može Hrvatsku povesti u pravom smjeru. Zato, kaže, neće baciti koplje u trnje, makar je prije petnaestak godina kao ministar prometa jednu stratešku šansu već propustio.
Danas se bavi marginalijama pa ne čudi da mu je vrhunac karijere prikupljanje uličnih tračeva. Nema većeg poniženja od toga da ga najlucidniji hrvatski karikaturist prikazuje kao klošara koji u gaćama s flašom piva sjedi ispred lokalnog dućana i s kompićem raspravlja o najpovjerljivijim političkim zapletima. Zato se može pouzdano ustvrditi da bi vladajući HDZ mogao puno toga učiniti kako bi aktualni SDP-ov lider ostao njegov glavni politički konkurent. Po mjeri im je. Naprosto ga obožavaju.
Stvari napokon treba nazvati pravim imenom. Hrvatska može imati alternativu postojećoj vlasti samo ako se Hajdaš Dončić makne sa svoje pozicije. Ne nakon idućih parlamentarnih izbora. Bilo bi to prekasno. Mora to učiniti sada. Nema opravdanja za odugovlačenja. Najbolje bi bilo da napokon prikupi hrabrost i to učini svojevoljno. Na stranci je, pak, da se konačno probudi iz lagodnog desetogodišnjeg dremuckanja i da izabere lidera koji je sušta suprotnost postojećem, ali i njegovim prethodnicima. Hrvatska zaslužuje barem nadu da je moguće kvalitetnije i efikasnije oporbeno djelovanje.
NEDAVNO OBJAVLJENO
