Foto: Robert Mihaljević / ILUSTRACIJA / Hrvatski predsjednik Zoran Milanović
Da ne bude zabune, na posljednjim sam predsjedničkim izborima, a i onima prije toga, glasao za Zorana Milanovića. Učinio sam to s dubokim uvjerenjem, temeljenim na gotovo polustoljetnom sustavnom praćenju političkih zbivanja, da činim dobru i logičnu stvar za dobrobit hrvatske demokracije. Učinio bih to opet. Sama pomisao da bih u suprotnom slučaju makar i kao djelić biračkog tijela pripomogao Andreju Plenkoviću da u potpunosti ovlada državnim institucijama činila mi se zastrašujućom, a takvo se uvjerenje svakim danom i produbljuje. Svatko je, dakle, bio puno bolja predsjednička opcija od premijerova izabranika, tko god to bio.
Kažem svatko, u doslovnom smislu te riječi, jer se sve ono što se događa oko Milanovića, pogotovo u drugom mandatu, pretvara u farsu i bizarnost koja u prosječnom ideologijama neopterećenom građaninu produbljuje osjećaj političke bespomoćnosti. Milanović je doista osoba koju je teško definirati, prepuna kontradikcija, posljedice čijeg je predsjedničkog rada, nerijetko i nerada, nezahvalno predviđati i prosuđivati.
Svaka si racionalna i dobronamjerna osoba često postavlja pitanje što to predsjednik poručuje, zašto govori to što govori, kada to govori i u čijem interesu to čini. Kod većine političara odgovor na ta pitanja nije toliko kompliciran, s obzirom da je dovoljno analizirati neke materijalne obiteljsko-klanovske interese. Milanović, nadam se da ne griješim, nije takva figura. Možda je i on povremeno pritisnut nečijim unosnim poslovima, ali to nije njegova nit vodilja. Sigurno se neće odviše izložiti da bi nekome neprincipijelno pripomogao.
Milanović prvenstveno uživa u svojim govorničkim eskapadama. Čudi se širini vlastitog obrazovanja. Radostan je poput malog djeteta kad nekog počasti metaforom iz zoologije, kad nekog državnika ili diplomatu obdari uličnom psovkom, ili kad ga digresija odvuče u bespuća povijesne zbiljnosti. Poigravanje s naslovom najpoznatije Tuđmanove knjige zacijelo i nije slučajno, jer aktualni predsjednik pa stilu i pretencioznosti sve više sliči prvom predsjedniku. Čak se i ideološki puno ne razlikuju. Milanović je sve državotvorniji, ali na tuđmanovski način mistificiranja i predimenzioniranja nacionalnih interesa, čime se svjesno izolira od međunarodnih tokova.
Suprotno spomenutoj razini vlastite informiranosti, nije predsjednik širokih vidika i otvorena uma, već konzervativni skeptik. Užasno ga nervira Europska unija, nadnacionalna tvorba čiji je Hrvatska postao dio upravo u njegovom premijerskom mandatu. Slušajući ga, ponekad vam se čini da čujete Orbana, Fica, u pojedinim ocjenama i američkog ili ruskog rušitelja demokratskih vrijednosti. Očarava ga proruska mudrost gruzijske vrhuške. Rijetko odlazi u službene posjete drugim zemljama, a i tada su to državnici koji imaju ozbiljnih problema s demokratskim načelima.
Nasuprot tome, u drugom mandatu puno manje govori o unutarnjoj politici, aferama i skandalima. Nekad danima ne zine, a povoda ne nedostaje. Zato se jako glasnom čini njegova tišina oko nekih potencijalno opasnih tema. Mnogima, primjerice, nije bilo jasno zašto je uporno šutio kad se otvorilo pitanje buđenja neoustaštva vezanih uz Thompsonove koncerte i nogometne navijače. Prije dan-dva jako mu je bilo zabavno šaliti se na takvu temu s desničarskim saborskim zastupnikom Dabrom, stavljajući sebe samoga u domobranski kontekst. Zvučalo je to infantilno, a predsjedniku bi se moglo izgovoriti i ono čime obično časti svoje protivnike.
U gotovo svim situacijama pred kamerama zdušno kritizira, ponekad i ismijava, omiljene mu bruxelleske birokrate. Oni mu predstavljaju najveće zlo u ovom zlosretnom svijetu. Ne može ih smisliti. Nema zamjerke koju im nije adresirao. Ovih je dana, primjera radi, hladno ustvrdio da se Unija pretvara u nekakvu vojnu organizaciju koja bi najradije zaratila s Rusijom. Vidi se kao najveća brana hrvatskog sukobljavanja s Moskvom. Ne pamtimo da je rekao nešto pozitivno i empatično za agresijom razaranu Ukrajinu.
Nevjerojatnom lakoćom zaobilazi sve objektivne okolnosti, uzroke i posljedice odluka koje idu za vojnim ojačavanjem Unije, izazvanih prvenstveno američkom destrukcijom NATO saveza, organizacije u kojoj je proveo pokoju godinu svoje diplomatske karijere. Jasno je određen, pa i mimo diplomatske prakse, jedino prema ekspanzionističkoj i u odnosu na Palestince i Libanonce zločinačkoj politici izraelskih vlasti. Tu je, međutim, dojam da je njegova oštrina obrnuto proporcionalna znakovitoj šutnji omrznutih mu Banskih dvora.
Sve ovo daje tek okvir za žučljivu enigmu zvanu Milanović. Pustimo sada njegovo SDP-ovsko lidersko i premijersko nasljeđe, jer se stanar Pantovčaka ionako mora distancirati od bilo kakvog stranačkog nasljeđa. Tako je to moralo biti, a nipošto nije bilo, i u vrijeme njegove često i komične prethodnice Kolinde Grabar Kitarović. Milanovića je u prvome mandatu izabralo lijevo-liberalno biračko tijelo, potpomognuto dijelom politički neopredijeljenih građana, iritiranih načinom na koji je prethodnica obnašala svoju dužnost. I tada se svatko doimao boljim od Kolinde.
Drugi je Milanovićev mandat opet brojčano osigurao lijevi i centristički politički prostor, iako uz puno manje entuzijazma, uz pomoć dijela desnog, vjerojatno i radikalno desnog biračkog tijela. Milanovićeva euroskeptična retorika, protkana snažnom kritikom HDZ-ovog modela vladanja, koji ni istinskim desničarima nije po volji, donijela je rezultate.
Dolazimo do srži problema. Novi se predsjednički mandat u široj javnosti sve češće doživljava kao da ga je većinski izborila protuhadezeovska desnica. Milanović obično lamentira ono što je njihovim ušima ugodno. Iako SDP formalno ne protestira protiv takve, zacijelo nije pretjerano ustvrditi, izolacionističke politike, a stranački dužnosnici ponekad kažu i neku dobru riječ za Milanovićeve slikovite opise HDZ-ovih nepodopština, među članstvom i simpatizerima ključa sve veće nezadovoljstvo. Sve su uvjereniji da hrvatsku demokraciju izvana uništava Milanovićev euroskepticizam, a iznutra Plenkovićeva opsesija autoritarnim vladanjem, protkanim korupcijom i klijentelizmom.
Dvije se nevolje, makar i međusobno sukobljene, čine nepremostivom zaprekom za perspektivniju budućnost. Šalju se glasne poruke da još veći dio razumnih i demokratski usmjerenih građana više neće izlaziti na birališta. Usporedbe radi, Mađari su nedavno imali jasnu političku alternativu, tako da su iskoristili svoju šansu, dok je hrvatska zbilja sve nejasnija i kontroverznija.
Zašto Milanović uporno čini to što zbunjuje političku ljevicu i centar, a i sve one koju ne podržavaju HDZ? Ne može to biti slučajno. Ako mu nešto ne možemo osporiti, onda je to da nije neinteligentan i politički netalentiran. Možda je opet u prvome planu već spomenuta opsjednutost vlastitom osobnošću, koju bi trebala karakterizirati navodna sposobnost da vidi više, dalje i bolje nego svi mi zajedno. Valjda to i priliči državnom predsjedniku.
U prvome bi planu ipak bile postpredsjedničke računice. Njegova negativna energija usmjerena prema Plenkoviću zacijelo je primarni razlog da svoje političko ponašanje usmjeri na iduće parlamentarne izbore, kad god oni bili, uz mogućnost njegove ostavke na Pantovčaku. Pitanje je može li pritisak na SDP biti takav da bude predvodnik njihove liste, zbog čega su mnogi u stranačkom vodstvu s pravom skeptični, ali su svjesni i velike slabosti svog sadašnjeg lidera.
Ne bi daleko od istine bila ni već medijski lansirana priča kako bi Milanović, uz neka uglednija i nekompromitirana imena, predvodio nezavisnu listu. Ona bi ciljala na glasove desnije od centra, uključujući zadrte i uvijek frustrirane radikale. Njihov bi kolektivni fotorobot mogao biti toliko spominjani Dabro.
Pretpostavimo da bi to moglo biti dobitno trgovanje glasovima, budući da će režimski Domovinski pokret vjerojatno propasti. Pravi bi se problemi tada otvorili tek nakon izbora, što zbog daljnjih Milanovićevih liderskih ambicija, ali i nemogućnosti stavljanja u isti koš nepomirljivih lijevih i desnih ideologija. Ako bi se pokazalo da je Milanović jedina nada da se Hrvatska riješi HDZ-ove premreženosti kriminalom i korupcijom, onda je situacija, što da se lažemo, doista beznadna.
NEDAVNO OBJAVLJENO
