Foto: AK GALERIJA / Suzana Marjanić
Rubrika Tjedan u 3P ovog vikenda donosi tri pitanja i odgovora Suzane Marjanić, znanstvene savjetnice pri Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.
Marjanić je i kustosica još uvijek aktualne antifašističke izložbe Padaj silo i nepravdo u koprivničkoj AK Galeriji posvećene ilegalcima i partizanskim snagama zbog koje smo u redakciju srdačno primili i ustaški pozdrav.
Ususret Danu antifašističke borbe koji se obilježava 22. lipnja, ali i zatvaranju spomenute izložbe dan kasnije, sa Suzanom Marjanić razgovarali smo o tome kako je moguće da se u Hrvatskoj sve više dovodi u pitanje njena nedvojbena antifašistička povijest.
D: Antifašizam se u Hrvatskoj posljednjih godina sve više relativizira. Povijest je relativizirati lako, no jesu li umjetnička djela koja smo vidjeli na izložbi, a koja su nastala kao reakcija podrške na antifašistički pokret, na neki način otpornija takvoj relativizaciji?
– Da, antifašizam se u Hrvatskoj od 1991. godine postupno relativizira, dakle, postupno i sustavno već 35 godina, što potvrđuju i primjeri uklanjanja spomenika posvećenih antifašističkoj borbi poput Sabolićeva spomenika „Izvidnica“ koji je upravo HDZ-ova vlast, dakle, sadašnja vlast, maknula, izbrisala s glavnog koprivničkog trga 5. travnja 1991. godine.
Tada je kipar Juraj Vučetić Zorko stao pred spomenik u individualnoj gesti otpora i hrabrosti. Bio je to jedan od prvih primjera barbarizma protiv antifašističkih spomenika što se sustavno radi od početaka hrvatske državne samostalnosti.
S druge strane, rekla bih da se snaga i, kako dobro kažete, otpornost umjetnosti, nalazi u tome što nadilazi političke podjele i ideološke okvire ljevice i desnice, a ostaje na liniji otpora „zdrave pameti usprkos“.
Ili kao što je to Krleža istaknuo u Dijalektičkom antibarbarusu 1939. godine koji je označio kulminaciju sukoba na književnoj ljevici, „Pisati tendenciozno, ali bez tendenciozne fraze“.
Nijedan od primjera zvučnih i skulpturalnih performansa prezentiranih na izložbi „Padaj silo i nepravdo“, koju sam osmislila zajedno s kustosicom Galerije AK Tanjom Špoljar, ne podržava tendencioznu frazu.
D: Izložba je otvorena performansom na spomeniku koji je 1991. iz grada maknut u bivši koncentracijski logor. Može li se ovakvim akcijama ispraviti povijesna nepravda njegovog premještanja? Je li to još jedna vrsta pobjede nad ‘silom i nepravdom’?
– Tu uvijek posežem za sjajnom odrednicom Maxine Greene, “Umjetnost ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti ljude koji mogu mijenjati svijet“. Ili kao što navodi politička teoretičarka Chantal Mouffe,„Bila bi ozbiljna greška vjerovati da umjetnički aktivizam može sâm stati na kraj neoliberalnoj hegemoniji“.
Zvučni i skulpturalni performans „Adam i Eva“ Slavena Tolja osvijetlio je džepnom svjetiljkom, bar na tih nekoliko trenutaka, sva imena ubijenih u tom tranzitnom logoru Danica, prvom ustaškom koncentracijskom logoru u NDH.
Zanimljivo je da te večeri Spomen-područje nije bilo osvijetljeno, kao što je trebalo, što je dodatno pojačalo izvedbu osvjetljavanja pogubljenih iz mržnje, u ime rasističkih zakona NDH.
D: Po objavljivanju vijesti o otvorenju izložbe i performansu na našem portalu, zasula nas je salva izrazito ekstremističkih i degutantnih komentara. Odakle dolazi takva frustracija i siromaštvo duha, kako to kulturno-antropološki uopće objasniti?
– Takvi stavovi proizlaze iz straha od različitosti i društvenih promjena. Pritom strah prerasta u različite oblike isključivosti i mržnje. U javnom prostoru nerijetko se mogu čuti strahovi povezani s dolaskom stranih radnika, pri čemu se migracije promatraju isključivo kroz prizmu navodnog ugrožavanja nacionalnog ili kulturnog identiteta.
Istodobno, povijesne podjele između ustaša i partizana i dalje zauzimaju značajno mjesto u našem društvu. Takve teme pritom savršeno odgovaraju političkim elitama jer kao dobro skrojeni revizionistički „spinovi“ odozgo usmjeravaju pozornost građana na ideološke sukobe iz prošlosti, dok se manje raspravlja o suvremenim socioekonomskim problemima.
U tom smislu može se govoriti o svojevrsnom „tehnofeudalizmu“, kako to ističe ekonomist Janis Varufakis, koji tvrdi da je sustav koji je zamijenio kapitalizam još pogubniji.
Dakle, prema njegovim procjenama, danas je klasnu borbu zamijenila politika identiteta, usmjerena na zaštitu rasnih, seksualnih, etničkih i vjerskih manjina, dok reparativna pravda često odgovara vladajućima u skupim političkim automobilima, vilama i odijelima (sabornica često djeluje kao parada modnih marki) koji žele ostaviti dojam društvene liberalnosti.
Nažalost, mnogi navedeno ne prepoznaju i njihovi sinovi bit će, odnosno već jesu topovsko meso za NATO snage. Ponovo navodim Krležu; za njegovu Kraljevsku ugarsku domobransku novelu Ivo Štivičić je istaknuo da je to „najbolji scenarij napisan na matrici koju Amerikanci eksploatiraju već punih pedeset godina, a to je kako izdresirati čovjeka da bude poslušni ubojica“.
Krleža pritom kritički secira ulogu Crkve u Prvom svjetskom ratu koja je odigrala vrlo bitnu ulogu u mobilizaciji Kroatenlagera, kao što to danas uz podršku Države čine „FRA-jeri“.
NEDAVNO OBJAVLJENO
