Foto: ILUSTRACIJA / FACEBOOK / Fotografija nema nikakve veze s događajem iz teksta
Varaždinka Marija Igrec na čelu je Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece – prve mreže udruga udomitelja djece u Hrvatskoj koja okuplja devet udomiteljskih udruga.
Navodi kako je u Hrvatskoj trenutačno oko 2000 udomljene djece i približno 1290 udomiteljskih obitelji.
Postoji više oblika udomiteljstva: srodničko, kada brigu preuzimaju članovi obitelji poput baka, djedova ili teta; tradicionalno, kada dijete dolazi u obitelj s kojom nije u rodu; te ono kao zanimanje, koje može biti standardno ili specijalizirano za djecu s težim zdravstvenim i razvojnim poteškoćama.
Govoreći o problemima udomiteljstva, primarno ističe da djeca s teškim oštećenjima zdravlja koja su udomljena u zamjenskim obiteljima nemaju pravo na inkluzivni dodatak, unatoč skupim terapijama.
„Biološki roditelji djece s oštećenjima imaju status njegovatelja, a udomitelji koji također 24 sata brinu o takvom djetetu nemaju pravo na isti status“, ističe Igrec te domeće kako nema mnogo udomljene djece s poteškoćama, ali udomitelje žulja takva nepravda.
Neujednačenost rada centara također je nešto s čime se bore udomitelji. Nedostaju jasne upute za jednokratne pomoći i uvećanja zbog specifičnih potreba djece, što dovodi do ovisnosti o pojedinom djelatniku centra.
Osim toga, iako udomitelj danonoćno brine o djetetu, on nema pravo na godišnji, niti se jasno zna što s udomljenikom kad skrbnik mora na liječenje.
„Mi naprosto nemamo pravo na bolovanje, niti odmor“, ističe Igrec. Naglašava da ne postoji instrument koji bi u takvim izvanrednim situacijama osigurao takozvanog dežurnog udomitelja koji bi na nekoliko dana ili tjedana brinuo o djetetu.
Problem su i financije. Naknada za rad udomitelja donedavno je iznosila 243 eura po djetetu, a sada raste na 256 eura. Uz to, udomitelji primaju i opskrbninu za troškove djeteta koja se kretala između 468 i 513 eura, a nakon posljednjeg povećanja iznosi između 494 i 541 euro mjesečno po djetetu. Iz opskrbnine pokrivaju se svi troškovi, od vrtića i školovanja, do odjeće, zdravstvenih potreba…
„Primjerice, kad se plati vrtić koji stoji između 130 i 150 eura, ostaje 10 eura po danu za ostale potrebe“, riječi su Igrec koja takvu „dnevnicu“ smatra nedovoljnom.
Ističe da i ona odlaze na rođendane, a teško je naći poklon ispod 30 eura. Osim toga, djeca u udomiteljstvu žele sudjelovati u razvoju specifičnih vještina ili znanja, bilo da se radi o sportskim, glazbenim ili drugim aktivnostima.
To također generira dodatne troškove koji nisu pokriveni. Stoga poziva udruge i klubove da takvim polaznicima omoguće besplatne članarine i sudjelovanje u njihovim programima.
Opisujući djecu koja dolaze na privremeni smještaj kod udomitelja, kaže da sva ona sa sobom na leđima nose neku traumu. Prva i najveća je odvajanje od biološke obitelji, ma kakva god ona bila. Koliko god udomitelj bio dobar, empatičan i pun razumijevanja, on je za dijete stranac i prilazi mu s velikim nepovjerenjem.
„Djeca često idealiziraju biološke roditelje, unatoč zanemarivanju koje je dovelo do izdvajanja”, navodi Marija Igrec.
Kroz njenu obitelj u više od 20 godina udomiteljskog staža prošlo je i nekoliko romske djece s kojom je imala samo pozitivna iskustva. No, tu se pojavljuju druge vrste nedaća. Tu je česta jezična barijera te se ona osjećaju drugačije od vršnjaka.
Kuća Igrecovih bila je stalni ili privremeni dom za ukupno 17 djece. Petero njih živjelo je s njima od svoje druge godine života do osamostaljenja i ta je veza ostala neraskidiva. Na putu s posla prema svom domu često svrate na ručak ili kavu.
„Kad su u oskudici, pitaju me imam li 10 ili 20 eura. Kako im ne bih izašla u susret kad ih smatram svojima“, riječi su Igrec koja kaže da je jedna od njenih štićenica diplomirala.
Neraskidiva je veza i s većinom onih koja su na njihovoj adresi živjeli tek dio djetinjstva, a u kontaktu je i s onima koja su našla posvojitelje.
Spominje primjer djeteta s višestrukim poteškoćama koje je otišlo na trajni smještaj u specijaliziranu ustanovu. Redovito ga posjećuje i uzima na praznike ili vikende. Upozorava kako mnoga djeca u tim ustanovama nisu godinama vidjela nikog svog.
Za kraj poziva sve one koji su u mogućnosti i vole djecu da se pridruže zajednici udomitelja. Dovoljno je i da udome jedno dijete te mu pruže neophodan osjećaj sigurnosti. Susrest će se s puno problema, ali oni su zanemarivi u odnosu na količinu sreće koje je obostrana.
NEDAVNO OBJAVLJENO
