Foto: VLADA RH / Andrej Plenković
Sjećate li se kako je premijer obilježio Dan antifašističke borbe? Odletio je u Toronto na utakmicu hrvatske reprezentacije za koju je procijenio da je od najmanjeg rizika za pozitivan rezultat. Sastao je i kanadskim premijerom, s kojim nije dogovorio ništa važno. Prije toga je sazvao ministre i po metodi en-ten-tini-sava-raka-tini dao partijski zadatak nesretnom Ružiću da ode u šumu Brezovicu i tamo uz nekoliko fraza u ime Vlade pozdravi skup.
Ministar socijale se nije mogao opravdati da je alergičan na krpelje, jer je pravilo da svaki ministar, a on ima najkraći mandat, jednom mora proživjeti tu antifašističku strahotu. Ružić nije naišao ni na suosjećanje svojih kolega, jer ga mediji ionako razvlače zbog niza skandale koje je zakratko uspio prikupiti. Neka vidi kako je njima teško!
Sprdnja oko Dana antifašističke borbe ponajbolji je primjer načina na koji državu već puno desetljeće vodi premijer Plenković. Ako je u nekoj situaciji u opasnosti da si ugrozi politički rejting, on će pronaći neki izgovor da se makne iz vidokruga javnosti. Skup u Brezovici za njega nije bio podoban, jer bi se govorom na skupu koji baštini antifašističke temelje Ustava izložio neraspoloženju dijela svog biračkog tijela.
Nije u tome bitno što je taj državni blagdan u doslovnom smislu kreirao utemeljitelj hrvatske državnosti Franjo Tuđman, u kojeg se isti taj Plenković deklarativno zaklinje. Premijer je trenutno na desničarskom valu, kojim relativizira zločinačke osnove i nasljeđe ustaškog režima. Više mu znači dobiti još koji desničarski glas, nego da se simbolički vraća u politički centar, u kojem nema mjesta za filoustaštvo.
Plenković, istine radi, nije iskreni pobornik desnice ni puzeće konzervativne revolucije, kao što u mladosti nije bio emocionalno privržen ni ljevici, ali sada mu u crnim tonovima leži najviše mogućnosti opstanka na vlasti. Nema humanističke ni civilizacijske vrijednosti koja bi za njega i HDZ bila važnija od te činjenice. U pitanju je čisti karijerizam, u konkretnom slučaju i vrlo unosan. Ne strahuje ni od sve izraženijeg odmaka od Tuđmana, jer desno biračko tijelo, kako je to dobro uočio, nema osjećaj za političke nijanse. Dovoljno je da u stranačkoj središnjici ima na zidu portret prvog hrvatskog predsjednika.
Fluidnu predstavu sličnu brezovičkoj odigrao je prošlog srpnja i na zagrebačkom Hipodromu. Nije bio na ideološki prekretničkom Thompsonom koncertu, s obzirom da bi tada bio u masi koja je u ekstazi urliknula „za dom spremni“, a prevladavajući dio javnosti to ipak ne podržava. Time bi, usput, osobno srušio i onu proklamiranu politiku desnog centra. Zato je sve učinio da koncert bude što masovniji, a sve to pod geslom „umjetničkih sloboda“. Pokupio je, što je uvijek važno, i ponešto desničarskih glasova kad je s malodobnim sinom koji „voli Thompsona“ uoči koncerta posjetio proustašku pjevačku ikonu.
Dakle, bio je i nije bio, ovisno o kutu gledanja i procjeni pouzdanosti promatračkih očiju. Moglo bi se to usporediti i sa scenama iz kultnog filma Terminator, kad se progoniteljski robot razlije u tekućinu, a onda opet poprimi svoj izvorni oblik. Sigurno je tek to da je Plenković u proteklom desetljeću obilovao epizodama „jesam“ i „nisam“, no to je nepogrešivo bilo usmjereno u neprincipijelno žicanje biračke naklonosti.
Mlađe generacije toga zacijelo nisu svjesne, tim više što povijest u školama poprima karikaturalna obilježja, no Hrvatska je već doživjela istu metodu obnašanja vlasti. Temeljila se na načelu: sve kontroliram, u svemu imam posljednju riječ, ali se nikad ne izlažem tamo gdje to nije korisno! Nositelj te „gnjecave“ politike bio je komunistički dužnosnik Vladimir Bakarić. On je, kao svojevrsni Titov namjesnik u Hrvatskoj, držao sve konce, a drugi su po zadatku prljali ruke. Zato su ga u kuloarima zvali Svileni i Mrtvac. Nepopularni se model održao gotovo četiri desetljeća, od Bakarićevog preuzimanja CK KPH od Andrije Hebranga 1944. pa do smrti u siječnju 1983. godine. U tom razdoblju nije bilo važnije funkcije koju nije obnašao.
Kad je trend bila reforma i modernizacija Partije te s njom povezan zaokret prema tržišnom gospodarstvu, Bakarić je pustio mlađu partijsku generaciju, Savku i Tripala, da ruše dogmatske kanone i to provode u djelo. Kad je na redu bilo obuzdavanje unitarizma, opet je iz pozadine usmjeravao svoje nesuđene nasljednike. No, kad se Tito razljutio zbog proljećarskog zazivanja demokracije i zaštite hrvatskih gospodarskih interesa, Bakarić je odmah otpisao Savku i Tripala i vratio na scenu ostarjele partijske ridikule boljevičkog mentalnog sklopa. Kad je jugoslavenski lider ipak shvatio da u federaciju zbog jačanja velikosrpstva treba ustavno ugraditi konfederalne elemente, Bakarić se još jednom okrenuo i iz sjene i to odradio.
Na gotovo svim prijelomnim partijskim raspravama koje su završavale lomovima i ostavkama nije bio osobno prisutan, redovno se pravdajući bolešću. Zato se u partijskim krugovima zlurado konstatiralo kako Hrvatsku zapravo vodi – mrtvac. Ukratko, nije bilo politike i ideologije s kojom bi se u cijelosti identificirao i uvijek je bez ikakvih emocija trošio ljude iz partijskog vodstva da bi do kraja ostao nedodirljivi hrvatski autoritet. Sve je sebi podređivao, i to na način da je ugađao Titu, jedinom koji je bio moćniji.
Puno manira povezuje mrzovoljnog komunističkog dužnosnika i akutno neraspoloženog hrvatskog premijera. Obojicu karakterizira kompleks više vrijednosti. Na suradnike gledaju kao na potrošnu robu koja nema pravo na politički autonomno odlučivanje. Smatraju da nitko od njih nema dovoljnu znanja te dubinu i širinu uvida u društvenu zbilju. Samo su oni kvalificirani za osmišljavanje strateških ciljeva.
Obojica ostaju upamćeni i kao veliki protivnici medija i kritičkog razmišljanja. Bakarić se stalno negativno određivao prema novinarima, makar zbog partijske presije nisu imali punu slobodu pisanja pa su često bili i kažnjavani. Poznat je slučaj kad je Bakarić rekao da u Hrvatskoj nema dovoljno znanja i stručnosti da bi se, nakon političkog gušenja VUS-a, pokrenuo novi politički tjednik.
Kad je ipak u kući Vjesnik prevladao stav da i Hrvatska mora imati medij kakav je u Beogradu nikad nije bio upitan, samo je odmahnuo rukom, podsjetio javnost da je neuspjeh jedino što očekuje i tjedniku Danas cinički zaželio sreću. Mediji su mu uvijek bili samo isprazna gnjavaža.
Na sličan se način, ali u promijenjenim demokratskim okolnostima, ponaša i Plenković. Bilo bi moguće napisati podeblju knjigu o njegovim gotovo svakodnevnim napadima na medije, o omalovažavanju svakog novinara koji hrvatski lopovluk i korupciju ne gleda njegovim ružičastim očima, koji ne shvaća da se zemlja gospodarski i socijalno može voditi samo na njegov način i koji ne razumije kako je on daleko najbolja, najstručnija i najlucidnija liderska opcija. Ne skriva prezir prema svakom novinaru koji to ne podrazumijeva i pred njim ne povija leđa. Ako će biti potrebno, vodit će Hrvatsku još desetljećima. Nitko drugi to ionako nije sposoban. Možda bi tako prestigao i svog potajnog uzora Bakarića.
Na taj smo način opet došli do istog depresivnog zaključka: u Hrvatskoj prolaze desetljeća, mijenjaju se države, režimi i društveni sustavi, ali u glavama samodovoljnih i samozadovoljnih političkih lidera sve ostaje isto. Nisu ni oni toliko krivi. Mi smo im to omogućili.
NEDAVNO OBJAVLJENO
