Hrvatska se desnica oduvijek gorljivo zaklinje u kršćanske vrijednosti. Smatra i da je Gospa uvijek na hrvatskoj strani, makar bi se u nekim situacijama, primjerice sportskim, time zamjerila većim katoličkim narodima. Kršćanska im je retorika, u puno manjoj mjeri praksa, i glavno mjerilo nacionalnih vrlina. Svi koji se s tim ne slažu, ili ih samo propitkuju, nisu dobri Hrvati.
Desničari ih gledaju s odbojnošću, pronalazeći u njima podmukle neprijatelje. Nazivaju ih komunjarama, jugoslavenčinama, srbofilima, trulim liberalima i sličnim ružnim epitetima. Najradije bi da takvi uopće ne zagađuju svježi hrvatski zrak, niti da hodaju po svetom hrvatskom tlu. Ni u uobičajenim demografskim žalopojkama za njih nema mjesta. Bolje bi im bilo da za stoljeće-dva izumru čisti Hrvati nego da takvi izrodi, kao i novopridošli „obojeni“ migranti, zagađuju nevine hrvatske duše.
Ovih se dana na vrlo slikoviti način pokazalo za kakve se to kršćanske vrijednosti desničari doista zalažu. U prvome je planu bio američki predsjednik Trump, svjetski lider i neupitni autoritet iz njihovih mokrih snova. Kako to već biva iz dana u dana, Trump je vrijeđao i prijetio svakome tko mu se nije bezrezervno poklonio i izrazio divljenje njegovim maksimalističkim prohtjevima. Na podužem spisku omrznutih i bujicama uvreda obasutih neistomišljenika našla se i neočekivana ličnost, moralna vertikala s kojom dosad u javnom prostoru na taj način nitko nije komunicirao. Riječ je, dakako, o papi Lavu XIV., ustrajnom i principijelnom borcu za svjetski mir, za kojeg nema podjela prema bilo kakvim vjerskim, političkim i ideološkim načelima.
NIJE ČITAO BIBLIJU
Beskrupulozni ga je Trump, između ostalog, bombardirao sumanutim tvrdnjama da je „slab prema kriminalu i užasan u vanjskoj politici“ i da se „dodvorava radikalnoj ljevici“. Nije mu bilo jasno kako papa koji je Amerikanac ne slijedi njegove ratne planove i ne prihvaća njegovo grubo i ucjenjivačko ponašanje prema brojnim narodima i državama, koje je eskaliralo brutalnom agresijom na Iran. Papa je, naime, poručio kako Bog ne sluša vođe koji se, poput Trumpa, pozivaju na vjeru kako bi opravdavali napade i sukobe, jer takvi ne razumiju Evanđelje.
Američki predsjednik, koji se na društvenim mrežama čak prikazao i kao Isus osobno, u tome se mogao lako prepoznati. U medijima se proširila i sumnja kako, unatoč stalnog pozivanja na vjeru, zapravo nikad nije pročitao Bibliju, ili ništa nije razumio, jer bi u protivnom barem znao da je takvo samoljublje u najmanju ruku blasfemično, dakle bogohulno.
Ivana Penavu, predsjednika Domovinskog pokreta, stranke koja se zbog učešća u vladajućoj koaliciji smatra perjanicom hrvatske desnice, jako je zasmetalo što su mediji i politički oponenti, ali i brojni intelektualci, napali njihovog idola Trumpa. Jest da ono oko pape, kako je rekao, nije baš trebao javno izgovoriti, no toliko važnog saveznika i svjetskog lidera mediji i pojedine političke skupine nisu smjele napadati i omalovažavati.
PENAVINA RETORIKA
Smatra da mi Hrvati trebamo unatoč svega biti i ostati ustrajni i lojalni Trumpovi pobornici i saveznici. Nije po tome bitno što je razorio svjetske institucije, što sustavno oslabljuje Europsku uniju i NATO, uništava svjetsko gospodarstvo te što je nedavno ustvrdio da će uništiti cijelu jednu civilizaciju, onu iransku, vraćajući je u kameno doba.
Takva se zastrašujuća izjava jednog državnika, koja se može protumačiti kao prizivanje genocida, nije čula još od kraja Drugog svjetskog rata. Dotad je u toj maniri govorio i činio samo vođa Trećeg Reicha, najveći zločinac u ljudskoj povijesti. Penava zlokobne ratnohuškačke istupe drži samo Trumpovim slikovitim izražavanjem, ničim iole važnim. Hrvati bi ga, kaže, i nadalje trebali pokorno smatrati svojim velikim prijateljem i zaštitnikom. U svemu je tome zaobišao jednu „sitnicu“: Trumpove istupe o papi odlučno su odbacili i hrvatski biskupi, koji ih također smatraju blasfemičnim.
U Penavinoj se retorici, lako uočljivoj i kod drugih desničarskih aktivista, ponajbolje očitava sav apsurd i mentalna bijeda hrvatskih ultranacionalista. Nadmašio ga je tek još ekstremniji pravaški čelnik Dražen Keleminec, mnogo grlatiji nego bi se to moglo očekivati od stranke koja okuplja tek dvadesetak sljedbenika. On je, prisjetimo se, Trumpu sklepao nekakvu zahvalnicu, koju je „svojim kanalima“ namjeravao proslijediti u Bijelu kuću. Ako je suditi prema Keleminčevim misaonim dosezima, Trump bi nakon toga dobio novi poticaj za uvođenje reda na kugli zemaljskoj, u čemu ga nikakvi pape neće sputavati.
GROBNICA OD ZLATA
Desničarska mentalna obzorja, zacementirana raspadom jugoslavenske države i velikosrpskom agresijom, iz koje oni nikada nisu izašli, najlakše je usporediti s osobom koja ima i koristi samo pola mozga. Takvi sve gledaju iz jednog ugla, dok ono što izlazi iz tih okvira jednostavno ignoriraju. Ne uočavaju slojevitost i kompleksnost realnog življenja, niti je mogu objektivizirati. Oni su u stalnom sukobu sa svima, u doslovnom smislu te riječi, koji ih ne podržavaju. Za njih su svi izdajnici. Svi su nacionalno neosviješteni i svi su u funkciji nekih mračnih sila.
Ponekad im se čini da Sotona u Hrvatskoj ima ponajviše pobornika. Oduševljavaju se samo s nasilnicima i zatiračima demokratskih vrijednosti, poput Trumpa, a intimno obožavaju i evidentnog ratnog zločinca Putina, do prije koji dan i ultrakonzervativca Orbana. Po načinu razmišljanja bliski su čak i svom najpoželjnijem neprijatelju Vučiću. Za njih je jedina prava Hrvatska bila Pavelićeva kvislinška tvorba, zbog čega i zazivaju crne HOS-ovske zastave i poglavnikovu „grobnicu od zlata“. Vladajući je HDZ za njih tek bljedunjava kriptokomunistička stranka.
Temeljni je, međutim, problem što se hrvatski desničari na sve načine pokušavaju identificirati s Katoličkom crkvom. Predstavljaju se kao njeni „pretorijanci“, koji će je žestoko „braniti“ od svakovrsnih protureligijskih, ateističkih i tko zna kakvih liberalnih, lijevih i građanskih grupacija. Već je iz toga jasno da desničari ne vole suživot, ni vjerski ni nacionalni, i da odbacuju toleranciju.
MRŽNJA PREMA SVETOJ STOLICI
Obožavaju hrvatsku krv i tlo, ali smatraju da im se vječno ugrožena domovina na tome mora ustrajno zahvaljivati. Verbalno i još više materijalno. A ljubav baš i nije jeftina. Stvar je prestiža dobiti više. Masama zauzvrat nude da im, prema biblijskoj metaforici, budu svjetovni pastiri. Ukratko, žele biti ravnopravniji od zbunjenih i neosviještenih Hrvata.
Tu opet dolazimo do Penave i njegovih sljedbenika. Naizgled je čudno da taj tipični desničarski propovjednik žustro ne brani papu Lava XIV., koji je vrhovni katolički autoritet. Zapravo i nije toliko neočekivano. Zadrti desničari, po uzoru na stanara Bijele kuće, ne vole sadašnjeg papu, „američkog liberala“, a neki ga i preziru zbog njegovih ekumenskih stavova i empatije prema slabima i siromašnima. Takvi su negativni stavovi bili još izraženiji kod njegovog prethodnika i duhovnog uzora pape Franje.
Potonji im se strašno zamjerio zbog zastoja u procesu proglašenja svetim blaženog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Pojedini desničarski aktivisti i njihovi mediji tada nisu ni pokušavali skrivati mržnju prema Svetoj Stolici. Zacijelo je u tome još veći problem što se u pojedinim istraživanjima stavova katoličkog svećenstva, mahom onog nižeg, kao i u nekim javnim istupima, pokazalo da nemalim dijelom podržavaju ekstremna nacionalistička razmišljanja koja su u potpunoj suprotnosti s univerzalnim liturgijskim vrijednostima Katoličke crkve.
Treba li onda iznenađivati što je trumpovska blasfemija poželjni oblik desničarskog političkog djelovanja?!