Foto: ARHIV / HSLS / Dario Hrebak
Komično je prije mjesec-dva bilo gledati Darija Hrebaka, predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke (HSLS), kako kao koalicijski partner postavlja „ultimatum“ HDZ-u u pogledu statusa Josipa Dabre, saborskog zastupnika Domovinskog pokreta, partnerske stranke u okviru vladajuće koalicije. Najprije se u medijima naljutio što taj infantilni proustaški ekstremist zbog pripadnosti istoj koaliciji bruka i HSLS. Jako se uspuhao, dignuo obrve i povisio ton za cijelu oktavu. Svašta je tada izrekao, zaprijetivši premijeru Plenkoviću izlaskom oba HSLS-ova zastupnika iz saborske većine, što bi u tom trenutku bilo uvod u prijevremene izbore.
Takva prijetnja premijera nije nimalo uzbuđivala. Nonšalantno je pripomenuo da njegova stranka ne trpi ultimatume. Time je javnosti na posredan način poslao poruku da zapravo ne vjeruje u ozbiljnost Hrebakove prijetnje. Bio je u pravu. U idućim danima Dabro nije uklonjen iz saborskih klupa. „Nestaško“ nije čak obznanio da je voljan povući se iz saborske većine i po zakonskom rješenju o neotuđivosti mandata nastaviti djelovati kao nezavisni zastupnik. Naglo je nastao politički muk. Hrebak kao da je propao u zemlju. Onda je objavljeno da je vladajuća većina pojačana s još dva prebjega.
Šef HSLS-a tek se tada oglasio. I to gotovo slavodobitno. Riječ „ultimatum“ kao da nije nikada izgovorio, već je ustvrdio da se stvari unutar koalicije dobro razvijaju: Dabrina ruka nije presudna. Drugim riječima, pokušao je građane uvjeriti kako je njegova „grmljavina“ bila ključna za takvo pozitivnije preslagivanje, jer je Dabrino ustašovanje na taj način izgubilo na važnosti. Zaboravio je reći da je tim istim preslagivanjem dodatno pala i HSLS-ova koalicijska težina. Politika je igra brojki pa ne treba pretjerana mudrost da bi se to zaključilo.
Zašto je Plenković znao da Hrebak puca iz prazne puške, odnosno da u javnost pušta samo signale da Dabrine i njegove ideološke vrijednosti nisu iste? Zato što mu koalicijski status u državi koja funkcionira na klijentelistički način odviše znači. Samovoljno ne namjerava izaći iz vlasti. Principi su tu samo floskule. Hrebak je kao bjelovarski gradonačelnik svoju saborsku ruku naplatio popriličnim investicijama koje izravno ili posredno dolaze iz državnog proračuna. Uzmimo primjer brze ceste prema Bjelovaru s odvojkom za Viroviticu, koja je uskoro biti gotova, dok je glavnina koprivničke trase tek mislena imenica. Ugovorena je i gradnja velebnog stadiona, kako bi grad dobio na prestižu, u čemu je zanemaren podatak da je lokalni nogometni klub još daleko od prvoligaškog statusa.
Uz „bajpas“ prema državnoj blagajni, Hrebak je svjestan da je vezanje njegovog HSLS-a s vladajućima i najlakši način da se ta stranka nekako održi na političkoj sceni. Ona više od dva desetljeća samo statira i namiguje desnima i lijevima koji se izmjenjuju u Banskim dvorima. Farsa o Hrebakovom „ultimatumu“ ipak je važna, jer je to zapravo priča o nemoći i tragici hrvatskog političkog liberalizma.
Iako je saborski glas Dalije Orešković najartikuliraniji u nacionalnom parlamentu upravo u obrani liberalnih i temeljnih građanskih vrijednosti, nesporno je da je njen politički opstanak u milosti oporbenog lidera SDP-a
Mnogi to danas ne znaju, ali HSLS je bio prva stranka u tek rađajućem hrvatskom pluralizmu. U proljeće 1989., s napomenom da je posljednja riječ naziva zbog tadašnjeg zakonodavstva bila „savez“, pokrenula ju je grupa intelektualaca predvođena Slavkom Goldsteinom. Stranku je zatim preuzeo Dražen Budiša, pretvorivši se sredinom 1990-ih u oporbenog lidera, tako da je koaliranjem s SDP-om na trećesiječanjskim izborima 2000. preuzela vlast. Uskoro je uslijedio ne baš lako razumljivi raskol pa je Vlado Gotovac sa svojim sljedbenicima formirao Liberalnu stranku.
Oslabljene su liberalne opcije brzo gubile snagu i ugled. Među lokalnim sredinama u kojima je ta destruktivnost ponajviše došla do izražaja bila je Koprivnica, gdje su Gotovčevi sljedbenici smijenili Budišinog gradonačelnika Mladena Godeka, da bi zatim i sami pali od „uskrsnulog“ SDP-a. Kad bi netko zapitao koje su temeljne ideološke i programske razlike između HSLS-a i LS-a, pravog odgovora nije mogao dobiti. Jedino je važna bila međusobna kadrovska netrpeljivost.
U razdoblju kad su obje izgubile politički značaj, dolazilo je do neuspješnih pokušaja ponovnog ujedinjavanja, u čemu je sudjelovalo i liberalno krilo Hrvatske narodne stranke, ali sve je to, metaforički rečeno, bilo „jahanje mrtvog konja“. Jedina je afirmativna činjenica bila da se HSLS uz puno ustupaka, vrludanja i političkih trgovina nekako održao. Ranjavan i iscrpljen, nespreman za radikalne zaokrete. Tako otužan i okrnjen godinama je važan jedino zbog držanja tanke saborske većine. Nakon posljednjih lokalnih izbora u HSLS-ovim je rukama skroman plijen: Bjelovar i Čazma i šest općina. Netko bi ironično rekao da su to dvije Snjeguljice i jedva šest patuljaka. Prebačen na zemljovid, rezultat govori da ima političku moć u samo jednoj županiji, ali i tu snažno dominira HDZ.
Objektivno gledano, politički liberalizam u Hrvatskoj doista nema šansi za ponovni uzlet. Hrvatsko je biračko tijelo rascijepljeno između desnih i lijevih opcija, tako da ne može dobiti podršku koja bi HSLS-u omogućila da ozbiljnije odlučuje o formiranju vlasti i smjerovima hrvatskog razvoja. Prosječni građanin ne cijeni liberalne opcije kojima bi glavne točke trebale biti političke, ekonomske, manjinske, vjerske, seksualne i sve ostale slobode. Dokaz je tome i činjenica da izvorni HSLS u sebi sadrži i pojam „socijalno“, jer je strahovao da je čisti liberalizam odmah osuđen na propast.
Građani, naime, svoju naklonost dijele između nacionalističke retorike i populističkih mjera, što je HDZ doveo gotovo do savršenstva, s jedne strane, ili socijalnih programa i građanskih vrijednosti, na kojima bi se barem trebao zasnivati SDP, s druge. HSLS u tome jednima ili drugima, ovisno o ponudi, može postati manjinski partner samo ako je to brojčano nužno. Liberalne ideje, na koncu konca, u većoj mjeri nije moguće provesti u djelo ni u puno razvijenijim i demokratski zrelijim državama. Zato su liberali tamo mahom jezičac na političkoj vagi, a na izborima nikad ne dobivaju dvoznamenkasti postotak glasova.
Dokaz hrvatskog političkog kaosa je i trenutno stanje među strankama koje programski naglašavaju svoje liberalne temelje. Uz onemoćali HSLS, tu je Fokus, koji je nakon lokalnih izbora prepolovio broj gradova i općina koje kontrolira, s 4+2 na 2+1, Preletom Darija Zurovca na HDZ-ovu stranu izgubio je i parlamentarni status. Liberalizam je stožerna točka i stranaka Centar i Glas, dijelom bi se tu mogla uvrstiti i Nezavisna platforma Sjever te jedva vidljiva Republika. Ti se stranački pigmejci svojim skromnih kadrovskim kapacitetima priklanjaju oporbi.
Poučan je, međutim, slučaj zastupnice Dalije Orešković, predvodnice minijaturne stranke u čijem je nazivu njeno ime, s dodatkom „i ljudi s imenom i prezimenom“. Iako je saborski glas Dalije Orešković najartikuliraniji u nacionalnom parlamentu upravo u obrani liberalnih i temeljnih građanskih vrijednosti, nesporno je da je njen politički opstanak u milosti oporbenog lidera SDP-a. Naličje je te spoznaje da spomenuta velika stranka nema dužnosnika takvog intelektualnog i govorničkog kapaciteta, čak ni tolike političke odlučnosti i moralnog kredibiliteta. Očito je da zastupnici Orešković zapravo smeta njen liberalizam.
Prije dva desetljeća, nekako u vrijeme potpunog urušavanja hrvatskog liberalizma, oduševio nas je crnohumorni film braće Coen „Nema zemlje za starce“. Možda bi taj naslov mogao biti ponajbolja metafora tmurne hrvatske političke realnosti: nema zemlje za liberale!
NEDAVNO OBJAVLJENO
