Foto: HRVATSKA TEHNIČKA ENCIKLOPEDIJA / Stari pogon Podravke
Sezona kupanja je pomalo gotova i mediji u javnost opet guraju priče o skupim nekretninama. Cijene kvadrata idu u nebesa, najam stana za studente u velikim je gradovima postao sanak pusti i najstrašnija noćna mora.
Mladi parovi koji žele osnovati obitelji nikad teže nisu dolazili do krova nad glavom. Apartmani i hoteli na moru postali su potpuno nedostupni radnicima s prosječnim plaćama. I kako to obično biva u takvim ekstremima, sve je više reminiscencija na ona “mračna vremena” bivše države koja je, kako nas to guru i lider novoustašluka Thompson ovih dana poučava, mrtva da mrtvija biti ne može.
Čovjek je, zna se, programiran da pamti samo sretne dane, a da one nesretne brzo zaboravlja i zaključava u najtamnije zakutke podsvijesti. Jer nostalgija je žal za vremenima koja nikad nisu postojala osim u našem osobnom imaginariju.
Ako nam je danas teško, sigurno ćemo tvrditi kako nam je prije bilo ljepše. A to je pouzdan znak da mnogima u našem okruženju život ovog trena nije baš najbolji i najsretniji. Vremena su bila drugačija i zbog činjenice da je onaj društveni sustav, ma koliko ga nazivali nakaradnim, ipak u središtu svega imao ljude, a ne profit i materijalno.
O tome, recimo, zorno svjedoče i konkretne brojke iz ne tako davne Podravkine prošlosti, kad se o radničkoj klasi i njihovim obiteljima itekako vodilo računa. Pogotovo to vrijedi za razdoblje na prijelazu iz 70. u 80. godine prošlog stoljeća, kad se kompanija snažno razvijala, unatoč gospodarskoj krizi koja je tresla Jugoslaviju.
Godine 1980. na krilima rastuće prodaje Vegete, juha, dječje hrane i brojnih drugih kategorija Podravkini su prihodi premašili 13 milijardi ondašnjih dinara, a poduzeće, tadašnji SOUR, bilo je tih godina najbrže rastuće u Jugoslaviji.
Država je privredi, doduše, uzimala sve više jer su bila teška vremena, a Podravka je bila u tako snažnom razvoju da se morala jako zaduživati kod banaka i plaćati sve veće kamate. Unatoč svemu, o standardu radnika vodila se posebna briga.
Tako je zabilježeno kako je 1980. godine imala u vlasništvu više od 500 društvenih stanova (gradila je vlastito stambeno naselje) u kojima su bili njezini zaposlenici. A to nije sve: do te je godine u dogovoru s republičkim sindikatima radnicima bilo odobreno i više od 2800 iznimno povoljnih kredita u ukupnom iznosu od 90 milijuna dinara.
Tim su ekstrapovoljnim zajmovima za rješavanje stambenog pitanja bili obuhvaćeni svi Podravkini radnici sa stažom dužim od šest godina, a jedna je poslovna zgrada pretvorena u jaslice i vrtić za njihove mališane. Ljetovanje u Podravkinim odmaralištima u Pirovcu, na Čiovu te drugim hotelima 1979. godine koristilo je 4100 Podravkinih radnika i njihovih obitelji, od čega je 470 djece bilo u dječjoj koloniji.
Samo godinu kasnije, za ljetovanje u aranžmanu tvrtke prijavilo se čak 4500 radnika. Od toga, 700 ih ljetovalo potpuno besplatno, dok su drugi plaćali simbolične iznose. Prema posebnom pravilniku, 10 posto radnika s najnižim primanjima moglo je ljetovati potpuno besplatno.
Te je godine Podravka za ljetovanja svojih radnika izdvojila gotovo 15 milijuna dinara. Jedna njemačka marka vrijedila je 15 dinara pa ispada kako je tvrtka za ljetovanje svojih radnika potrošila oko milijun maraka. A milijun maraka 1980. godine bio je jako velik novac.
U velikom istraživanju provedenom u Austriji nakon povijesnih lokalnih izbora 2021. godine, čak 42 posto birača odgovorilo je kako bi bilo spremno dati svoj glas Komunističkoj partiji Austrije. Uz važan uvjet, koji je apostrofiran i u anketnom pitanju.
Taj je uvjet bio da austrijska Komunistička partija za novog kancelara ponudi nekog tko će biti poput nove karizmatske gradonačelnice Graza Elke Kahr, također komunistkinje. Malo je reći da je odgovor tih 42 posto birača šokirao austrijsku konzervativnu desnicu, a bogme i naše balkanske političke elite koje na spomen komunizma automatski zauzimaju napadački gard s iskeženim zubima.
Ipak, članica tamošnje komunističke partije Elke Kahr pobijedila je na izborima u Grazu, drugom gradu po veličini u katoličkoj, konzervativnoj Austriji koja je posljednjih godina, a posebno nakon migrantske krize – tako se činilo – otklizila u ultradesni nacionalizam.
Frau Elke je prava zvijezda tamošnje političke scene. Dvije trećine svoje plaće daje siromašnima i na plakatima po gradu objavljuje broj svojeg mobitela – kojeg nije mijenjala od 2005. godine – kako bi je mogao nazvati svatko tko ima neki problem. U Grazu vlada u koaliciji sa zelenima i socijaldemokratima.
Okosnica njezina programa koja je ugrađena i u petogodišnji koalicijski plan je stambena politika, odnosno gradnja gradskih stanova za mlade, važne kadrove i socijalu. Graz ima velik stambeni problem jer mnogo stanovnika, posebno mladih obitelji, ne može primjereno riješiti svoje stambeno pitanje.
Ustrajno zalaganje da se taj problem mora riješiti, među ostalim, gradonačelnicu Kahr je na koncu pogurao do izborne pobjede. No, frau Elke nije jedina. Član austrijske komunističke partije Kay-Michael Dankl postao je dogradonačelnik Salzburga (osvojio 22 posto glasova u Mozartovu gradu).
Oboje se zalažu za rješavanje stambene krize koja pogađa austrijske gradove. Stanovanje je središnja tema njihova političkog djelovanja koje je, sudeći po izbornim rezultatima (Elke je dobila 29 posto) prilično uspješno. Stambena politika komunističke partije u cijeloj je Štajerskoj postala ključna u svim političkim pripetavanjima.
Kay-Michael i Elke tvrdoglavo guraju politiku javnog stanovanja, pravednih najamnina, beskompromisne borbe protiv nekretninskih špekulanata. Komunisti su, tako, u urbanim dijelovima Austrije postali glas onih koji traže pravednije društvo.
Privlače sve više birača. Njihovi kadrovi u izvršnoj vlasti mogu primati samo prosječnu plaću: sav višak ide potrebitima, odnosno socijali, mladima, starima. Rade, dakle, sve ono što hrvatskoj lijevoj oporbi na pamet ne pada. A u opisu im je političkog djelovanja.
U Hrvatskoj, dakako, zbog naslijeđa i bremenite jugoslavenske povijesti nije moguća neka nova komunistička partija pa makar joj Isus Nazarećanin bio na čelu. Ali, ”ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”, piše Umberto Eco na kraju svog antologijskog romana “Ime ruže”.
Šteta što to Tomici Tomaševiću, Miški Jakšiću, Peđi Grbinu i Matijažu Posavcu nema tko reći.
NEDAVNO OBJAVLJENO
