Prisjetite se velike bure koja je u lipnju poharala političku scenu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Domovinski pokret, stranka koja je druga po važnosti članica vladajuće koalicije, isforsirala je u Saboru donošenje deklaracije o potrebi formiranja hrvatske izborne jedinice u susjednoj državi. Što se zatim dogodilo? Ništa, izuzmemo li poneke unaprijed predvidljive komentare. Što će se dogoditi? Ništa, osim što je diplomatski ugled Hrvatske smanjen za još jednu oktavu.
Hoće li hrvatska vlast učiniti dodatne napore u oživljavanju te domovinaške inicijative? Neće, dovoljno je štete koju je sebi samoj već učinila. Hoće li Domovinski pokret kao inicijator nešto samostalno poduzeti u cilju stavljanja teme na dnevni red domaćih i inozemnih foruma? Neće i ne može. Služi li, onda, deklaracija ičemu drugom osim prikupljanju ne baš bezazlenih političkih poena u hrvatskoj javnosti, dio koje je i ona, pupčano vezana, u susjednoj državi? Kratko i jasno – ne.
MILORAD DODIK
Dolazimo do ključnog pitanja: treba li Hrvatima u BiH posebna izborna jedinica? E, tu ne može biti jednoznačnog odgovora. Hrvati iz zapadne Hercegovine i neretvanskog područja, tek malim dijelom i iz srednje Bosne, to doživljavaju kao životno pitanje, kao nešto od čega nikad neće odustati. U tome traže i razlog svog dugogodišnjeg odbacivanja BiH kao istinske domovine, ali i čestog ignoriranja svih federalnih i državnih institucija. Ne interesira ih činjenica da Hrvati iz drugih dijelova te daytonske tvorevine ne dijele njihovo mišljenje i pretjerani optimizam, još manje fanatizam u pokušaju realizacije te ideje.
Točnije bi bilo da baš u tome vide razlog za nove nevolje koje bi ih mogle zadesiti. Iako je dominantni narativ političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata jedinstvo u stavovima, prava je slika bitno drugačija. Politički moćniji i financijski snažniji opet nameću svoju računicu, a ostalima, ako im se to ne sviđa, kako se to kuloarski poručuje, uvijek mogu preseliti na zapadnohercegovačke prostore, ili odseliti u Hrvatsku. Ima li išta jednostavnije?!
Navedeni su problemi puno jasniji ako se pogledaju iz ipak trezvenijeg i racionalnijeg hrvatskog ugla. Deklaracija Domovinskog pokreta nije politički korektna, jer po svim diplomatskim pravilima civiliziranog svijeta, pogotovo unutar Europske unije, znači zadiranje u neovisnost druge države. Domovinaši to znaju, ali se na takvu „dobru praksu“ ne obaziru. Vlasti u Sarajevu imaju zato pravo protestirati hrvatskim dužnosnicima, kao i raznim međunarodnim institucijama. Dovođenje Hrvatske u istu ravan sa Srbijom i aktualnom politikom banjalučkog lidera Milorada Dodika, koji javno priziva raspad BiH, domovinaše uopće ne interesira, jer se na slične načine ponašanju sve desničarske i ultranacionalističke grupacije u posttrumpovskom razdoblju. Njima su diplomatske norme obična liberalna trulež.
HERCEG-BOSNA
Ne može, prije svega, biti sporno što bosansko-hercegovački Hrvati žele imati predstavnika u Predsjedništvu BiH koji je isključivo njihov izbor, umjesto da im se nameće notorni Željko Komšić, čiji je glavni zadatak blokirati pojedine političke inicijative od interesa najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Zato je potrebno tražiti političke mehanizme koji bi spriječili izbornu majorizaciju. Sve što dalje slijedi je, međutim, vrlo problematično.
Kad se pojavila domovinaška inicijativa o hrvatskoj izbornoj jedinici, u desničarskim je medijima praćena i prizivanjem nekih sadržaja koji su 1992. – 1993. bili vezani uz hrvatsko-bošnjački sukob s mnogo trajnih i krvavih ožiljaka. Riječ je, ponajviše, o kasnije ukinutoj tvorevini Herceg-Bosni, uz čiji su se nedemokratski karakter vezivali pojedini zločini, protjerivanje stanovništva i ratni logori za civilno stanovništvo. Da bi Hrvatska dobila legitimitet međunarodne zajednice za predstavljanje svojih sunarodnjaka u mirovnom procesu, Tuđman je Herceg-Bosnu morao ukinuti, a neki od njenih čelnika završili su u Haagu, gdje su i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
Današnje vraćanje na ideologiju Herceg-Bosne bilo bi pozivanje na novo etničko čišćenje i raspad BiH, što međunarodne diplomacija ni na koji način ne može prihvatiti. Štoviše, bliskost službenog Zagreba s Mostarom po HDZ-ovoj stranačkoj liniji ne bi u Bruxellesu i u međunarodnim pravosudnim institucija prošla bez ozbiljnih posljedica. Premijer Plenković je toga u potpunosti svjestan pa je od samoga početka vodio dvostruku igru, u čemu je uvijek nenadmašan. Najprije je zbog održanja vladajuće većine u Saboru inzistirao na kresanju najspornijih dijelova rezolucije, kako bi „bezuba“ dobila parlamentarnu potvrdu. Koalicija je time na neodređeno vrijeme sačuvana.
IZBORNA JEDINICA
Tako su niskim stranačkim rejtingom uzdrmani domovinaši napokon pronašli politički prostor u kojem bi na idućim izborima mogli računati na određeni postotak desničarskih glasova, kao i onih koji proizlaze iz dvojnog državljanstva bosansko-hercegovačkih Hrvata. Plenkovićeva je stranka, s druge strane, preko svog diplomatskog aparata činila sve da bi deklaraciju predstavila kao isprazni unutarnjopolitički „folklor“ bez političkih posljedica, ponajprije primisli na oživljavanje prokazanog herceg-bosanskog projekta. U takvim je premijerovim interpretacijama rezolucija svedena na neodgovorno poigravanje političkih marginalaca.
U HDZ-ovoj su središnjici uvjereni kako su strani diplomati prihvatili takvo fluidno tumačenje. Tek će se pokazati koliko je to točno, ali je izvjesno da je usvajanje neželjene rezolucije bila ona točka prijeloma na kojoj je HDZ-ova vrhuška odlučila da poduzme sve što je moguće kako se Domovinski pokret više ne bi našao u poziciji koalicijskog partnera u formiranju saborske većine. Pokušat će uvjeriti Bruxelles da se vraćaju u čvrste centrističke tokove, makar se to neće sviđati Hrvatima iz susjedne države. Plenković ih cijeni upravo onoliko koliko mu je to potrebno da bi ostao na vlasti.
Pripomenuli smo da se u cijeloj toj priči ne podudaraju interesi zapadnohercegovačkih Hrvata u odnosu na područja u kojima njihovi sunarodnjaci nisu većinska zajednica. Stvaranje hrvatske izborne jedinice teritorijalno bi zacijelo bilo svedeno na većinske kantone: Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački i Posavski. Može se pretpostaviti da Hrvati u ostalim kantonima ne bi bili obuhvaćeni glasanjem za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Status bi im se time pogoršao, dok bi u većinskim kantonima dodatno ojačao i vladajući HDZ. Nije teško zaključiti koliko je to pošteno u odnosu na cjelinu tamošnjeg hrvatskog naroda.
INFANTILNI POPULISTI
U teoriji bi postojala još jedna izborna opcija, ali je gotovo sigurno da ni Bošnjaci, ali i međunarodna diplomacija, na nju ne bi pristali. Po njoj bi pravo glasa imali svi Hrvati u Federaciji BiH, dok je za one malobrojne u Republici Srpskoj teško predviđati što bi banjalučke vlasti odlučile. U praksi bi to bilo pojedinačno izjašnjavanje svakog građanina BiH o nacionalnoj pripadnosti, što bi u zemlji s toliko izmiješanog stanovništva s ratnim traumama izazvalo nove podjele, sumnje i uznemirenja. Mnogi bi ga smatrali ponovljenim bavljenjem „krvnim zrncima“.
Nužna bi posljedica bila i prebrojavanje po institucijama, službama i tvrtkama. A od takve psihoze pa do nekih novih poziva na nasilje nije daleki put. Teško je zamisliti da i među Hrvatima u većinskim kantonima ima političara koji bi preuzeli punu odgovornost za takav scenarij. Kad bi nastala opasna gužva, kako rekosmo, Banski dvori ne bi poduprli takav radikalizam. U dovođenje u pitanje hrvatskog međunarodnog statusa i svega onoga što iz toga proizlazi u gospodarskom i obrambenom smislu mogu vjerovati samo infantilni desničarski populisti iz Penavine i sličnih stranaka.
Koje bi, onda, moglo biti jedino svima prihvatljivo i racionalno rješenje za biranje hrvatskog političkog reprezenta? Dogovor je to s bošnjačkom stranom oko imena osobe koja je spremna i sposobna, uz specifične hrvatske interese, voditi i brigu o potrebama Federacije i države BiH. Tada bi Komšić i slični „žetončići“ izgubili na važnosti. HDZ i ostale hrvatske stranke morale bi iskazati barem toliko političke mudrosti. Jasno je da domovinaši to teško mogu shvatiti.