Foto: VLADA RH / ARHIV / Andrej Plenković i Zoran Milanović
Jesmo li zadovoljni hrvatskim članstvom u Europskoj uniji? Rijetko kad. Slažemo li se sa svim njenim obvezujućim stavovima i odlukama? Ne. Prihvaćamo li sve standarde i tekovine življenja u toj multinacionalnoj tvorevini? Baš i ne. Slažemo li se s neupitnom dominacijom nekoliko najvećih zemalja u donošenju razvojne strategije Unije? Nikako. Je li hrvatskim potrebama primjerena raspodjela novca iz zajedničkog europskog proračuna? Teško. Odgovaraju li nam najavljena velika ulaganja u naoružanje zemalja članica? Tek djelomično. Simpatiziramo li vodeće bruxelleske birokrate? Ni u bunilu. Želimo li da se Unija dodatno integrira, postajući na taj način neki novi oblik nadnacionalne države? Ni u kom slučaju.
Zašto smo onda, zaboga, samovoljno u tvorevini koja često loše djeluje na naše živce i nacionalne osjećaje?! Zato što ništa boljega nemamo. Zato što bi, razmišljamo li racionalno, ako je to u Hrvatskoj uopće i moguće, u drugim opcijama bili u puno većim iskušenjima. Bez Europske bi se unije suočili s dvije ključne alternative. Lošom i još lošijom.
Prva je alternativa da bi ostali mala, nebitna i naglašeno nacionalistička država u jednoj od najtrusnijih europskih regija, zatvorena za integrativne procese. Imali bi svoje tvrde granice, uvozili bi i izvozili robu s popriličnim carinskim nametima i stalno bi strepili od prenošenja međunarodnih sukoba na europski jugoistok i Zapadni Balkan. Zbog istog bi se razloga panično naoružavali i u mentalnom smislu militarizirali, ali samo u okviru vlastitih skromnih financijskih mogućnosti. Panično bi tražili gospodarske partnere diljem svijeta, ponajprije u Kini, bagatelno prodajući resurse, gospodarske i infrastrukturne. Vladajući bi u potpunosti ovladali pravosuđem i cijelim represivnim aparatom, pretvarajući nas u autokratsku mafijašku državu. Dakle, bili bi u političkom smislu sve ono što odavno vidimo u susjednoj Srbiji, dok bi se u ekonomskom smislu približili bosansko-hercegovačkom kaosu.
Druga je alternativa da uđemo u neki oblik bliske suradnje, po karakteristikama sličan konfederalnom, s nekom od susjednih zemalja koje nisu članice Unije. Izbor baš i ne bi bio velik, a svaka bi mogućnost iz raznih razloga bila glavobolna. Ako ništa drugo, dogovore bi priječili odnosi proizašli iz razdoblja raspada jugoslavenske federacije. Uostalom, zašto bi se Hrvatska vraćala u bilo koji oblik udruživanja iz kakvog je pobjegla, i to uz velike ljudske i materijalne žrtve?! Bio bi to, unatoč nekim gospodarskim prilikama, poraz svega, kako si to lijepo tepamo, za što smo se borili. Jednom riječju – neprihvatljivo, a lako je pretpostaviti da nas takve kakvi smo nitko i ne bi htio. Zašto da se lažemo?!
Tu dolazimo do hrvatske političke vrhuške koja dodatno propitkuje i uzburkava tezu da je Europska unija ipak ono najmanje loše što nam se dogodilo. Savršeno ne postoji, pogotovo za male zemlje koje drugima ne mogu postavljati uvjete niti olako nuditi nove perspektive. Tako je u prvome planu opet hrvatski predsjednik Zoran Milanović, za kojeg je bitno pripomenuti da poprilično dobro poznaje i nacionalnu i europsku povijest. Svjestan je svih pozitivnih i negativnih strana europskih integracija. Unatoč tome, prometnuo se u najvažnijeg i najutjecajnijeg hrvatskog euroskeptika, što nerijetko prerasta i u eurofobiju. Svoju odbojnost prema vodećim ličnostima Europske komisije, u kadrovskom smislu i NATO-a, pretvorio je u oštru kritiku ama baš svega što dolazi iz Bruxellesa. Svaka ga odluka nervira i ne vjeruje u ništa što otuda dolazi. Uvijek naglašava da je upravo on ne samo najveći, već umnogome i jedini pravi zaštitnik hrvatskih interesa.
Ignoriramo li notorne gluposti i iracionalnosti koje plasiraju ksenofobični i protueuropski desničarski krugovi, Milanović je možda i jedini političar političke ljevice i centra koji najširu javnost sustavno okreće protiv Unije. Kao olakšavajuće okolnosti za pojedine odluke Bruxellesa ne uzima ni rat u Ukrajini, kao ni gospodarski iznimno opasna sukobljavanja oko Hormuškog tjesnaca. Svojim kritičarima, makar je i to pretjerivanje, sve više sliči državnicima iz susjedne Mađarske, Slovačke i odnedavno Slovenije koji su za svoje države uzeli sve što su mogli iz Unijine blagajne, da bi se zatim pred svojim biračkim tijelom cinično legitimirali kao zagovornici eurofobnih rješenja.
Tipični je primjer Milanovićeve zbunjujuće retorike najnoviji istup u Brezovici prilikom obilježavanja Dana antifašističke borbe. Najprije je dobro locirao besmisao lokalnog desničarskog negiranja antifašizma i inicijativa za ukidanje tog blagdana koji proizlazi iz ustavnog definiranja neovisne Hrvatske. Zatim je uperio prst prema državama koje su danas stabilne parlamentarne demokracije jer su u Drugom svjetskom ratu imale naci-fašističke ili kvislinške režime. Nikako da shvati da se u prošlosti događalo svašta, tako da je diljem Staroga kontinenta bilo i mračnijih priča od one hrvatske, ali da je bit u tome kako se te iste države danas odnose prema antifašizmu i svim njegovim civilizacijskim vrijednostima, pogotovo u kontekstu europskog zajedništva.
Zatim nije propustio priliku da Uniju omiljenim mu zoološkim pristupom okarakterizira kao „grupaciju mačaka“, bez pravih lidera i jasne europske vizije. Čini mu se da samo stalno predu i mijauču. Dijelom je to i točno, jer je usklađivanje interesa pojedinih država iznimno složen proces. Iz Milanovićeva je stava teško objasniti da je ta i takva Unija ipak vrlo interesantna za uključivanje još niza država, čak i bogatih poput Islanda, dok se u Velikoj Britaniji burna rasprava vodi oko Brexita kao iznimno loše odluke koja je destabilizirala tamošnju ekonomiju. Sada se muče pronalaženjem novih spona s Unijom. Postavlja se, stoga, pitanje zašto nam Unija nije dobra, ako nam je osigurala relativnu sigurnost, a iz nje su se u Zagreb slile i milijarde eura? Danas u Hrvatskoj gotovo da nema većeg razvojnog projekta koji nije 85-postotno financiran iz zajedničke blagajne.
Time dolazimo do potpunog apsurda. Milanović sustavno kritizira i prokazuje Uniju, istu onu s kojom ima zajedničke ciljeve u pogledu pretvaranja Hrvatske u istinsku pravnu državu, sa snažnim građanskim identitetom. Žestoko ukazuje na hrvatsku isprepletenost kriminalom, korupcijom i klijentelizmom, za koju u potpunosti smatra odgovornim HDZ. Od te je kriminalne mreže, pak, jedina iole uspješnija brana europsko tužiteljstvo, koje vladajući pokušavaju sputati gdje je to god moguće. Ako europski tužitelji ne uspiju u svojoj misiji, Hrvatska će postati pandan već viđenoj orbanovskoj Mađarskoj. Krajnje je vrijeme da Milanović iz tih nelogičnosti izvuče primjerene zaključke.
S druge strane, premijer Plenković u bruxellskim hodnicima izigrava nepokolebljivog supereuropejca. Na teorijskoj razini glasno zagovara sva rješenja koja Uniju čine uzornim i uređenim demokratskim modelom, ujedno i efikasnim zaštitnikom svih ljudskih i manjinskih prava. Uvijek je kooperativan s bruxelleskim vodstvom. Na sastancima se distancira od zemalja koje inzistiraju na svom suverenizmu i pretjeranom konzervativizmu.
Kad se vrati u Banske dvore sve to zaboravi i jedinio razmišlja kako obuzdati oporbu i intelektualne krugove koji se suprotstavljaju HDZ-ovoj kontroli cjelokupnih državnih i javnih institucija i službi. Radi sve suprotno rolama koje je dan ranije odigrao u europskom središtu. Na taj način onaj koji se bori za europske standarde uporno govori protiv te iste Europe, a onaj koji ih stalno hvali čini sve da onemogući ili barem uspori njihovu provedbu. Kako da hrvatski građanin onda ne bude totalno zbunjen?
NEDAVNO OBJAVLJENO
