Štrajk je svuda u demokratskom svijetu najefikasniji način borbe za prava zaposlenika. Proizlazi iz neupitnih ustavnih i zakonskih prava. Koliko je to moćan alat zaposlenika, koje smo nekada zvali radnicima, ponajbolje govori slučaj bivše jugoslavenske države, gdje jednostranački sustav desetljećima nije dozvoljavao njihovo organiziranje. Kad su štrajkovi ipak izbijali, ne samo da su se koliko god je to bilo moguće suočavali s medijskom izolacijom, nego se nisu smjeli tako ni nazivati.
Bile su to benigno imenovane „obustave rada“. Inicijatori takvih neželjenih javnih okupljanja suočavali su se s ozbiljnim političkim problemima, a i sankcijama na radnome mjestu. Komunistički dužnosnici nisu mogli shvatiti kako se netko može buniti protiv proklamirane „radničke vlasti“. Dakle, sami protiv sebe, kako se to činilo iz udobnih kancelarija te radničke „avangarde“. Tek je sredinom 1980-ih godina postalo jasno da su sve brojniji štrajkovi gruba društvena realnost sustava koji je zaglibio u gospodarskoj krizi i političkom kaosu.
TEŠKO RAZUMLJIVO
Gledajući iz ugla te ne baš prevelike vremenske distance, štrajkovi zaslužuju našu načelnu podršku. Oni se organiziraju iz nužde, kad se ispostavlja da pregovaranja i apeli vezani uz materijalna davanja i socijalna prava ne daju rezultate. Obično su odraz očaja i ljutnje na one kojima je sve važnije od zadovoljnog zaposlenika. Koliko god on uložio truda i kave god imao rezultate na svom radnom mjestu. Štrajk se, na koncu konca, zasniva na zakonski definiranim pravilima za njegovo pokretanje. Unaprijed su poznati i njegovi ciljevi. Tko razuman i društveno odgovoran to ne bi prihvatio i cijenio?!
Tako smo barem mislili sve do ovotjednog organiziranja štrajka zaposlenika javnog prijevoza i komunalnih službi kao dijelova Zagrebačkog holdinga. U samo tri je dana u hrvatskoj metropoli urodio prometnim krkljancem i smetlištima na zagrebačkim ulicama. Time je na plastičan način dokazana njegova učinkovitost. Čestitke i aplauzi javnosti ipak su izostali. Štrajk se pretvorio u kumuliranu odbojnost Zagrepčana prema gradskim vozačima i komunalcima. U njemu je bilo previše toga čudnog, bizarnog i teško razumljivog. Trebalo je puno mašte da bi se mogao shvatiti smisao njegovog organiziranja. Osamostaljena Hrvatska, jednom riječju, ne pamti takav slučaj.
KLIZIO U BANKORT
Sindikalni čelnici koji su poveli štrajk samo koji mjesec ranije javno su se hvalili kako su za prošlu godinu uspjeli izboriti ponajbolje materijalne uvjete za svoje brojne zaposlenike. U medijima su se čudili vlastitom umijeću, talentu i upornosti. Sindikati ostalih javnih službi sa zavišću su to promatrali. Tražili su od njih recepte kako da i oni obraduju svoje sindikalno članstvo. Dojam je bio da je to moguće samo u velikom i financijski potentnom gradu kao što je Zagreb, dok svi ostali, osim splitskih vozača, s primanjima ozbiljno kaskaju.
Iako zagrebački vozači i komunalci vrlo pristojno zarađuju, sindikalisti su pred gradsku upravi stavili zahtjeve za nova povećanja plaća koja je, realno gledano, nemoguće ispuniti. Spominju, ako smo dobro shvatili, rast od čak 19 posto. Kad bi se gradonačelnik Tomislav Tomašević složio s takvom brojkom, prije bi rekli ucjenom, povuklo bi to identične zahtjeve svih ostalih gradskih službi. Grad bi, dakle, klizio u bankrot. Nema gradskog dužnosnika, niti ga je prije bilo, koji bi na to mogao pristati. Nemoguće je da sindikalisti to ne znaju ili ne razumiju.
Svjesno su postavili zahtjev za koji su znali da ne može biti primljen s odobravanjem, što znači da su doista, kako ih gradska vlast i optužuje, pod svaku cijenu željeli štrajk i kaos na zagrebačkim ulicama. Krenuli su u to iako su znali da nije dogovorena minimalna usluga tijekom održavanja štrajka, što je krajnje nekorektno prema stotinama tisuća Zagrepčana koji svakodnevno koriste njihove usluge.
MANJAK EMPATIJE
I to je potez bez presedana u hrvatskim okvirima. Jest da je gradska vlast kasnim kretanjem u pregovore pripomogla tom ružnom zapletu, nadajući se da će to pokolebati štrajkaše, ali se odgovornost ni u kojem slučaju ne može izjednačavati niti relativizirati. Konačno, na posredan je to način potvrđeno prvostupanjskom sudskom zabranom štrajka.
Ostaje mučno pitanje zašto su sindikati učinili nešto zakonski i moralno nedopustivo? Tu dolazimo na teren politike, gdje nikakva pravila i ograničenja ne postoje. Od prve se minute šuškalo o sprezi dijela sindikalnih čelnika s HDZ-om, koji jedini može profitirati od nevolja koje gradska vlast u kraćem roku ne može razriješiti. Strašno im je važno poljuljati Tomaševića i učiniti ga nesposobnim u očima građana. Jedini je to način da se na lokalnim izborima teško potučeni HDZ može opet biti faktor u glavnome gradu.
Pronalažene su svakakve spone između pojedinih sindikalista i Plenkovićeve stranke, velemajstora piarovskih podvala i izmotavanja. Što je od toga točno, zasad je nemoguće utvrditi. Nije mudro ni upirati prstom u takvu politikantsku „režiju“, jer se prenaglašavaju sposobnosti HDZ-ovih aktivista. Možda je u pitanju fatalni spoj bezobzirnosti, socijalne neosjetljivosti, manjka empatije prema vlastitim građanima, stranačkih afiniteta i pojedinačnih očekivanja da će netko kad-tad biti nagrađen za osmišljavanje te trodnevne zagrebačke muke.
ŠESTOTJEDNI KURS
Ako premijera Plenkovića veseli što je vrlo brzo “mucicama“ pokazao da može igrati „čvršće“, mogla bi ga zadesiti neugodna iznenađenja. Umjesto da bude snažno uzdrman, Tomašević je iz tog „opsadnog stanja“ izašao sa snažnijom podrškom zagrebačkog biračkog tijela. Sindikalisti su u tome veliki gubitnici. Objava njihovih plaća, čemu su se snažno protivili, a i napomene o minornoj razini obrazovanja za stjecanje visokih plaća, uznemirili su zaposlenike javnih službi i ostale koji su plaćeni iz državnog ili lokanih proračuna, kojih je oko četvrt milijuna.
Usporedbe koje su počele kolati medijima i društvenim mrežama ukazuju na mogućnosti novih štrajkova, širih i po funkcioniranje društva u cjelini opasnijih od zagrebačkih vozača i komunalaca. Ponajprije se to odnosi na djelatnike u zdravstvu i obrazovanju, koji je u navedenom poigravanju brojkama osjećaju poniženo.
Indikativni je slučaj medicinskih sestri koje su za svoje petogodišnje školovanje i smjenski rad plaćene 20-ak posto manje od tramvajaca s položenim šestotjednim kursom. Ogorčeni su i vozači kola hitne pomoći koji ne uspijevaju izboriti beneficirani staž, iako im je posao mahom opasniji od vožnje zagrebačkim ulicama.
ZAIGRATI ČVRŠĆE
Proteklih je mjeseci u više je navrata naglašavano kako obrazovni sindikati uopće ne uspijevaju uspostaviti dijalog s resornim ministarstvom i barem ući u proces rješavanja statusa dijela učitelja, nastavnika i ostalog školskog osoblja. A tu se u pravilu govori o jednoznamenkastim povećanjima plaća. Posebna je priča položaj zaposlenika u socijalnim službama. Ukratko, riječ je desetinama tisuća onih koji su materijalno ugroženiji od ovotjednih zagrebačkih prosvjednika.
Što će se dogoditi ako svi njihovi sindikalni vođe, ili barem dio njih, s premijerom i njegovim ionako problematičnim ministrima zaigraju „čvršće“? Što će se dogoditi ako se u još većom mjeri, za što postoje svi preduvjeti, napune zagrebački trgovi u odnosu na nedavni revolt izazvan gospićkim opasnim otpadom? Hoće li se Plenković opet ironično smješkati? Sumnjamo. Tada sindikalisti neće biti zreli i samosvjesni ljudi koji su odlučili malo stisnuti „nesposobnu gradsku vlast“. Pretvorit će se u agresivne „pijune“ u rukama zlonamjerne i rušilački usmjerene oporbe.
Štrajkovi su, sve u svemu, opasne igračke, pogotovo ako ih iz pozadine usmjeravaju neodgovorni političari. Ponekad te igračke mogu eksplodirati u vlastitim rukama.