U KOMENTARU DONOSIMO:
- Zašto je Ivan Majdak pokrenuo priču o referendumu za izlazak Križevaca iz Županije
- Kakva je uopće zakonska procedura za referendum i u kojem slučaju može uspjeti
- Što o svemu govore i misle gradonačelnik Križevaca Tomislav Katanović i lokalni HDZ
- Kakva je novija povijest odnosa Križevaca i Koprivnice unutar iste županije
- Kakve su napetosti vladale u doba župana Josipa Friščića i gradonačelnika Branka Hrga
- Je li županijska vlast na čelu sa županom Tomislavom Golubićem doista zapostavila Križevce
Koprivničko-križevačka županija postala je vijest u medijima. U hrvatskim je okolnostima to loša vijest. Za građane i uznemirujuća. Nedvojbeno je, naime, da se mediji bave nekom jedinicom lokalne uprave i samouprave samo ako je u pitanju nešto ekscesno i neočekivano. A upravo se to i dogodilo.
Ivan Majdak, nezavisni vijećnik u Gradskom vijeću Križevaca, zatražio je raspisivanje referenduma o izdvajanju toga grada iz podravsko-prigorske županije i prebacivanje u susjednu Zagrebačku županiju. Tvrdi da Križevčane postojeća županija ne zadovoljava, da ne vodi brigu o njihovim interesima i da su ionako na sve načine, pogotovo gospodarski i prometno, puno bolje povezani sa Zagrebom nego s mrskom im Koprivnicom. U županijsko središte odlaze samo kad moraju. Kako se ne mogu pripojiti Gradu Zagrebu, tzv. zagrebački prsten predstavljao bi im svojevrsnu utješnu nagradu.
MEDIJSKI KAOS
Majdak nije, doduše, rekao je li u tom smislu kontaktirao s Zagrebačkom županijom i kakav je njihov stav o promjeni granica. Teško je, međutim, vjerovati da bi eventualni pozitivan ishod križevačkog referenduma naišao na njihovo odobravanje, jer u toj prostorno heterogenoj županiji, gotovo dvostruko većoj od podravsko-prigorske s trostruko više stanovnika, ionako imaju dovoljno svojih problema.
Zato je ključno pitanje što je Majdaka navelo da napravi medijski kaos i digne političku prašinu? Za odgovor na takvu dilemu dovoljno je poznavati Majdakov politički profil. Važno mu je bilo da se o njemu opet govori. Da opet bude važan. Posljedica je to činjenice da je zahvaljujući svojoj nezavisnoj listi u tekućem mandatu postao predsjednik Gradskog vijeća, da bi zatim otuda morao odstupiti. Ostavku je dao kad je potvrđena optužnica DORH-a zbog navodne zloporabe povjerenja u Republičkom sindikatu radnika Hrvatske, a kasnije je nepravomoćno osuđen i zbog klevete bivše v.d. ravnateljice dječjeg vrtića u Križevcima.
DORH-ov OPTUŽENIK
Otada se u medijima uz njegove istupe stalno ponavlja teza o „DORH-ovom optuženiku“, što nekome s političkim ambicijama, a njemu one doista ne manjkaju, predstavlja golemi teret. Zato je morao iznjedriti nešto što ga među građanima predstavlja kao najvećeg „zaštitnika“ Križevčana, kao nekoga tko će ih povesti u samo njemu razumljivu bolju sutrašnjicu. „Dosta nam je“, patetično uzvikuje. Pomalo to sliči na biblijsku sliku Mojsija koji je svoj narod odveo iz egipatskog ropstva.
Temeljno je pitanje je li Majdak u tome sam, ili ima podršku gradonačelnika Tomislava Katanovića i, eventualno, gradskog HDZ-a. Gradonačelnik kaže da se ne bave tom temom, a HDZ se ne izjašnjava. Nikoga ne bi začudilo da je riječ o Majdakovom soliranju, jer se i to uklapa u njegov način djelovanja, u kojem nema detaljnog oblikovanja ideja za koje se zalaže. Moguće je, međutim, i da se inicijativa vrtjela u lokalnim političkim krugovima, da bi Majdaku, sklonom političkom egzibicionizmu, velikodušno prepustili njeno testiranje.
Ostalo bi nejasno što u tom kontekstu učiniti s tri općine s područja bivše velike križevačke općine, koje bi se našle u još čudnijoj poziciji u smislu vlastitog funkcioniranja. Ako u tim okolnostima inicijativa završi fijaskom, za gradsku vlast neće biti nikakve štete. Potencijalni se pobornici „secesionizma“ usput nadaju da će županijsko vodstvo, suočeno s prijetnjama, takvim dodatnim pritiscima biti natjerano na povećanje broja križevačkih projekata. Kojih, nije baš jasno.
PEDESET POSTO
Prave će namjere učesnika te političke predstave tek doći na vidjelo. Za pokretanje inicijative o lokalnom referendumu potrebni su potpisi trećine vijećnika, njih sedam od 19 ukupno članova. Potpisi će puno toga otkriti. Zakon govori da postoji i drugi način za raspisivanje takvog referenduma. U potonjem je slučaju potrebno prikupiti 20 posto glasova građana koji su u biračkim spiskovima te izborne jedinice.
To je puno zahtjevnije u vremenskom i financijskom smislu. Teško je povjerovati da bi se gradonačelnik odlučio za taj potez, kojim bi u slučaju nepredviđenog zapleta mogao ugroziti i svoj status. No, i u jednom i u drugom slučaju za pravovaljanost odluke na referendum mora izaći 50 posto plus jedan građanin, gdje pobjeđuje ona strana koja prikupi više glasova.
Oko toga se u javnosti čuju kontradiktorni stavovi, jer se zaboravlja da je u posljednjih 10-15 godina bilo više zakonskih promjena. Neki tvrde da je za odluku dovoljan bilo kakav odaziv građana, ali se to odnosi samo na referendume o pitanjima od nacionalnog interesa, dok je, pak, posebna procedura potrebna za smjenu čelnih ljudi jedinica lokalne samouprave. Sve je to prilično komplicirano, zacijelo s namjerom zakonodavca da referenduma u praksi bude što manje.
TREĆINA TERITORIJA
Sažeto rečeno, male su šanse, mjerljive tek u promilima, da se Majdakova inicijativa realizira u praksi. Čak i uz pretpostavku da se većina Križevčana odluči za izlazak iz sadašnje županije, to bi trebala prihvatiti Zagrebačka županija. Središnja bi vlast prije toga provjeravala zakonitost referendumskog pitanja, jer je ustroj županija reguliran posebnim zakonom. Administrativni bi se kaos tada prenio na državnu razinu, s obzirom da bi ostatak sadašnje Koprivničko-križevačke županije izgubio oko trećine građana i teritorija. Bila bi to najmanja hrvatska županija, čiji bi smisao postojanja bio vrlo upitan. Drugim riječima, potaknuo bi preispitivanje cijelog županijskog ustroja, a to ni sadašnja desna ili potencijalna lijeva vlast nije spremna učiniti. Majdakova snoviđenja ipak nisu toga vrijedna.
Gledano iz koprivničkog ugla, referendumska predstava izaziva lako razumljivu ljutnju aktualnih županijskih vlasti, ali i običnih građana. Možda mlađe generacije toga nisu svjesne, ali Koprivničko-križevačka županija je nastala spletom raznih političkih pritisaka i kompromisa, mahom neprincipijelnih. Koprivnica je te 1993. najprije izbjegla da bude „utopljena“ u gospodarski slabiji Bjelovar, a kad se krenulo u njeno formiranje doživjela je nekoliko neugodnih iznenađenja. Prvotna ideja da to bude u geografskom smislu prava podravska županija, od Ludbrega do Pitomače, nije mogla biti realizirana. Varaždin je uzeo zapadni dio toga prostora, a Virovitici, koja je snažnim političkim pritiskom također dobila županiju, preotela je istočni dio.
U SREDNJEM VIJEKU
U županiji je trebao biti i Vrbovec, koji je odmah zaprijetio pobunom ako ne uđe u Zagrebačku županiju. Stremili su tome, doduše, i Križevci, no vlada je u pogledu zagrebačkog prstena postavila kriterij da u njemu mogu biti samo okolni gradovi. U Križevcima se, nasuprot tome, pojavila ideja da bi oni s Vrbovcem i Zelinom mogli također formirati manju županiju, ali to nije imalo nikakve šanse.
U godinama koje su slijedile Križevci su unutar županijskih granica bili najglasniji u svojim zahtjevima, dokazujući da se podravski i prigorski mentaliteti, ali i interesi, umnogome razlikuju. Mnogi Križevčani nisu preboljeli spoznaju da su u srednjem vijeku bili županijsko središte, iako već odavno, barem dva stoljeća unazad, nemaju pravu političku i gospodarsku snagu.
Odnosi između dva grada u mandatu gradonačelnika Branka Hrga bili su poprilično loši, tako da se ironično komentiralo kako bi križevački čelnik najradije postavio barikade na izlazu prema Koprivnici. Župan Josip Friščić stalno se bavio smirivanjem tih tenzija, na kraju ne baš uspješno, što je bio i početak raspada HSS-a, s posljedicama na cjelokupnu hrvatsku političku svenu.
KRIŽEVAČKI DOŽUPAN
Situacija se s križevačke strane primirila tek kad je županijom u čak četiri i pol mandata upravljao Križevčanin Darko Koren, ali je njegov način vođenja poslova i izbor investicijskih prioriteta izazivao česte negativne reakcije Koprivničanaca. Kad je na čelo županije napokon došao koprivnički kadar, Tomislav Golubić, opet se počelo buditi protupodravsko raspoloženje.
Križevački dožupan Mario Rajn je odmah optuživan da se „prodao“ Koprivničancima. Sve je to u kuloarima praćeno onom poznatom uzrečicom: „Neće nama pametovati oni Podravci!“ U novim im okolnostima ide u prilog spoznaja da su dobili svoju dionicu brze ceste i približili se na tek 30-40 minuta do Zagreba, dok je za Koprivničance to i nadalje mislena imenica.
Izvjesno je, međutim, da će Križevčani i Koprivničanci morati i nadalje biti u ne baš idiličnom suživotu. Koliko će u svemu tome Prigorcima biti teško, ponajbolje govori podatak da se najveća investicija u županijskom proračunu, pozamašnih devet milijuna eura, odnosi na tamošnji križevački Dom zdravlja. Majdak i njegovi istomišljenici možda bi se i toga odrekli samo da bi mogli dokazati kako su „potlačeni“.