Ilegalno odlaganje u Gospiću i okolici desetina tisuća tona toksičnog otpada zacijelo je najveća i najopasnija afera u desetogodišnjoj prebogatoj ponudi skandala Plenkovićeve Vlade. Lokalna je zajednica duboko uznemirena svime što se godinama nekažnjeno događalo u središtu Ličko-senjske županije, ali i na nekim okolnim odlagalištima. Svojevrsni je tamošnji šlag na torti što je važnu ulogu u tom ekološkom zločinu imao korumpirani bivši glavni državni inspektor Andrija Mikulić, za tu dužnost izabran i u dva mandata potvrđivan od strane samog premijera.
Hrvatski je predsjednik zbog te dosad nezabilježene ugroze stanovništva iskoristio ustavnu mogućnost da sazove izvanrednu sjednicu Sabora, skupljaju se potpisi za glasanje o opozivu Vlade, najavljen je veliki građanski prosvjed u Zagrebu, a slučaj će biti prezentiran i tijelima Europske unije. Ima li u parlamentarnoj demokraciji veće potvrde da je riječ o krajnje delikatnoj političkoj situaciji?
Možda to podravsko-prigorska javnost i ne bi promatrala s toliko pozornosti da ključnu rolu u prvom koraku te politički neprobavljive priče nije odigrao saborski zastupnik Željko Lacković, potpredsjednik Odbora za zaštitu okoliša i prirode. Na sastanku Odbora u Gospiću, gdje su se s nestrpljenjem očekivali brojni odgovori, Lacković je zastupao interese vladajuće HDZ-ove koalicije. Učinio je to jako dobro, maestralno dapače, neusporedivo bolje od Dušice Radojčić, članice platforme Možemo koja je predsjednica tog saborskog tijela.
Režimsko ‘odlikovanje’
Uličnim rječnikom, razmontirao ju je „k’o beba zvečku“. Ta politički nedovoljno spretna ekološka aktivistica nije imala nikakve šanse u nadmudrivanju s iskusnim odvjetnikom. Spretno žonglirajući po odredbama poslovnika saborskog Odbora, Lacković je spriječio oporbenjake da prisutnima iz građanske ekološke inicijative „Gospić je naš“ omoguće postavljanje neugodnih pitanja članovima Odbora te nazočnim ministricama okoliša i zdravstva, glavnom državnom odvjetniku i predstavnicima Zavoda za javno zdravstvo. Jako, jako neugodna pitanja.
Kako je to bila i temeljna svrha sazivanja sjednice u žarištu afere, nastao je potpuni kaos. Iznervirani su građani napustili sjednicu, zatim i oporbeni članovi Odbora, tako da je sastanak bio prekinut prije nego što je zapravo i počeo. Lackovića su koalicijski partneri zbog skidanja s vrata velike nevolje, čiji bi suprotni završetak mogao predstavljati i poguranac u inicijativi za prijevremene parlamentarne izbore, imali razloga tapšati po ramenu. Dijeliti mu iskrene komplimente. Pokazao je da može biti u rangu s najvještijim Plenkovićevim majstorima političkih iluzija. Visoko je to režimsko „odlikovanje“. Put u nove uzlete.
Brojčana prevaga
Baš je u tome problem, puno veći nego što je Lacković mogao osobno zamisliti. Rast vlastitog rejtinga unutar HDZ-ove koalicije nije nešto s čim bi se mogao pohvaliti u široj javnosti. Gospićkom je epizodom, štoviše, doveo u pitanje status na kojem je gradio cijelu svoju političku karijeru. Malo će biti onih koji će ga i nadalje doživljavati kao nezavisnog saborskog zastupnika, otvorenog prema svim političkim opcijama.
Glavna je karakteristika nezavisnih da prilikom glasanja o pitanjima od šireg društvenog interesa dignu ruku za najkvalitetnija rješenja, neovisno otkuda dolaze. Kako su oni koji se tako definiraju u hrvatskim okolnostima ipak mahom vezani za vladajuće, puno manje za oporbu, od njih se očekuje da osiguravaju barem minimalnu brojčanu prevagu HDZ-ove koalicije.
Nezavisnima je pitanje statusa i dobrog ukusa da ne budu na prvoj liniji obrane stavova koje je moralno i logički teško, gotovo i nemoguće, uspješno braniti, i koji ih osobno kompromitiraju. Lacković je u spomenutom slučaju bio i nešto više od toga: iskazao se i na pravoj političkoj bojišnici koja ostaje dio kolektivnog pamćenja.
Sin razmetni
Takvo mu političko ponašanje može tolerirati samo uža izborna baza đurđevačke Podravine, ali i malotko izvan nje. Na koprivničkom i križevačkom području, kao i u širim okvirima četvrte izborne jedinice, postao je tipični HDZ-ov igrač bez stranačke iskaznice. Osjetno mu to smanjuje šanse da na narednim parlamentarnim i lokalnim izborima dobije poziciju koja mu osigurava saborsku propusnicu, čak i neku iole važniju poziciju na županijskoj razini. Konkretnije rečeno, teško da bi mu HDZ na svojoj listi dao prolazno mjesto, a izigrao je povjerenje opcije koja ga je tu dovela.
Prisjetimo se, 2024. je koalirao s Domovinskim pokretom, kojima je Lacković bio jedna od premosnica za izlazak iz svoje vukovarske baze. Na toj je listi dobio saborski mandat, no domovinaše je u prvoj krizi napustio. Male su šanse da se poput „sina razmetnoga“ vrati i Radićevim raskolničarima iz Domina, na čiju se stranu tada prebacio. Oni su sada ionako oporba pa su vjerojatno iznenađeno promatrali gospićku predstavu. Obje stranke, unatoč svojim arhaičnim stavovima o stvarnim interesima hrvatske desnice, samo čudnovatim slijedom nepredvidivih događaja mogu sačuvati svoje parlamentarne statuse.
Stalno nešto žicaju
Čisto sumnjamo da će u takvoj borbi za opstanak netko misliti na Lackovićevu karijeru. Zato će „naš Laci“, kako mu često tepamo, u pogledu pokojeg unosnog položaja ili projekta od lokalne važnosti u potpunosti ovisiti o milosti Plenkovićeve stranke. Ne bi bilo iznenađenje da je cijena toga i njegov formalni ulazak u HDZ, čime bi se i u Đurđevcu stvaralo novo političko okružje. Bila bi i to dvojbena situacija, jer Lacković ni među hadezeovcima u ostatku županije ne spada u najmilije osobe.
I u takvom scenariju, koji je gospićkim scenarijem sam kreirao, postoji puno nejasnoća, kao i zamki u koje bi mogao upasti. Potencijalni mu partneri nemaju političke skrupule, a nije se tako davno dogodila saborska mini-kriza koju je izazvao nezadovoljan što HDZ nije prihvatio neke njegove zahtjeve. Tada se, kako se čulo iz kuloara, Plenkoviću poprilično zamjerio. Ništa to ne znači ako će HDZ-ovom lideru opet biti potreban, ali je i tu na rubu njegovog vidnog polja. U redu je za premijerovu naklonost i unosne pozicije puno onih koji se prilično trude, bez da stalno nešto „žicaju“, kako bi mu učinili neku uslugu.
Najveći je, dakle, Lackovićev problem što je u posljednjih mjeseci osjetno pala cijena saborskih ruku. HDZ je prikupio još nekoliko „žetončića“, kao i onih koji pompozno govore kako će glasati po svojoj savjesti, jer se unaprijed zna u čiju će to biti korist. Velika je razlika između nelagode u zbrajanju 76 ruku, zbog čega je i Lacković bio „zlata vrijedan“, i lagodnosti koje pruža 79, zapravo 80 glasova.
‘Je.. ga, morao sam’
Svaka ruka viška eksponencijalno smanjuje vrijednost stranačkih prebjega i takozvanih nezavisnih zastupnika. Sada treba činiti puno više da bi se opstalo u tom unosnom HDZ-ovom krugu. Koliko, nezahvalno je procjenjivati. Možda je u tom pogledu i Lacković prešao svoj politički zenit. Ako je tome tako, sve što se događa samo je njegov politički „labuđi pjev“.
Otužnu gospićku farsu treba pogledati i iz Lackovićevog ugla. Tko ga poznaje, lako će pretpostaviti što bi rekao nakon što je u doslovnom smislu rasturio oporbu i ljutite građane: „Je… ga, morao sam! Tražili su da kao potpredsjednik Odbora i pravnik kontroliram proceduru. Napravio sam sve što je proizlazilo iz saborskog poslovnika. Na mojem bi mjestu svatko morao napravio isto. Morao sam misliti i na durđevačke projekte.“
Hmmmm… morati, morati. Ako je politika isključivo umijeće mogućeg, odgovor je točan. Ako je politika prije svega bitka za javnu dobrobit, kako to piše u svim političkim udžbenicima, ne mora biti tako. Na Lackovićevu sreću, u Hrvatskoj nitko ne čita i ne razumije te političke bajke. Politika tu jedino služi pojedincu da bi se okoristio na račun svih nas ostalih.