Foto: PRIVATNI ARHIV / Božica Jelušić
Božica Jelušić jedna je od najistaknutijih naših književnica. Njena književna karijera traje već više od pola stoljeća pa ne čudi da je dosad objavila više od 70 knjiga.
Zastupljena je u četrdesetak antologija na hrvatskom i stranim jezicima, ali i u lektirama i čitankama, dobitnica je brojnih nagrada i priznanja te je članica Društva hrvatskih književnika. Najvažnije je ipak, a sigurni smo da će se s time složiti, što je i dalje tu; živa je, radi i ove godine proslavlja 75. rođendan i 55 godina književnosti.
Tim povodom priprema niz umjetničkih projekata koji će se održavati svakog mjeseca sve do prosinca, a što je bio i više nego dovoljan razlog za razgovor o njena tri života – onog čitanja i pisanja, onog obiteljskog i onog koji je plaćao račune.
D: Ove godine slavite jednu veliku obljetnicu, odnosno 75. rođendan. Ljudi se rijetko za života sjete stati i osvrnuti se iza sebe, a pogotovo u mlađim danima. Jeste li danas retrospektivniji nego prije?
– Ne bih rekla. Počela sam objavljivati vrlo rano, službeno s 19 godina, a u Društvo književnika primljena sam s 23 godine. Dakle, prije 30. godine sam zacrtala nešto što će se kasnije zvati literarna karijere. Tako sam se s 35 ili 55 godina zaista imala na što okrenuti i povremeno bi upriličila neke, nazovimo ih „sumarne“ događaje poput javnih prezentacija, sabranih djela, petoknjižja, troknjižja…
Povodom tih obljetnica sam uglavnom reagirala s izborom iz svoga djela i onda, prigodno tome, prezentacijama, izložbama, književnim večerima. Dakle, imam dosta jasan pogled na svoj životni put i na njegove povremene zastoje. Ono što ja želim nije da sebe monumentaliziram, da se ovjekovječim, nego da sebi potvrdim ispravnost životnog stava, da su disciplina, rad i praksa ono što je u umjetnosti najpotrebnije. Ako spoznaš dimenzije nekog svog talenta i formata, odgovoran si i moraš u određenim životnim razdobljima, kada te služi zdravlje, snaga i inspiracija, iako u potonju ne vjerujem, to i zabilježiti.
D: Spominjete prije svega rad, disciplinu i praksu. Čini mi se da je velika nepravda javno mnijenje o umjetnicima, a to je da su oni upravo veliki neradnici.
– Naravno, razvio se pogrešni kult boema, razbarušenosti, raspuštenosti, neodgovornosti prema društvenim konvencijama. Pisci su to i sami podržavali, iako su itekako bili disciplinirani. Uzet ću paradigmatični primjer Tina Ujevića. Nema većeg radnika od njega. Njegova golema produkcija mogla je nastati samo tako da je on u danu radio mnogo više nego jedan činovnik ili beamter svojega doba.
On je imao svoje dnevno-noćne rasporede i kad bi ih ispunio, mogao je na šanku žuljati laktove i provocirati javno mnijenje. Dobar je primjer i Josip Sever koji je bio fenomenalno darovit čovjek i koji je u svojim kreativnim eksplozijama nadoknadio sve ono dangubljenje koje je pred licem javnosti demonstrirao. Dangubljenje je jedna priča, a onaj naš iscrpljujući rad, to rudarenje je drugo.
Vani možeš reći „ne zanima me ovo, ne zanima me ono“, a doma te čeka itekako seriozan rad. Ponavljam, svatko tko se želi otkinuti od amaterizma, tko u svojoj umjetničkoj praksi želi provesti načelo, taj mora imati metodu. Metoda, kaže netko pametniji od mene, možda Mallarmé, je ključ u kaosu činjenica kojima nas zatrpava stvarnost. Metodu moraš izraditi i to, ne bih htjela biti prestroga, do 25. godine da bi do 50. napravio karijeru.
D: Ljudi Vas najprije prepoznaju kao književnicu, no u životu ste se bavili i raznim drugim poslovima. Jeste li prvo književnica, a onda sve drugo?
– Da, tako se doživljavam, kao osoba koja nešto piše, a za svakodnevni život moram raditi nešto drugo. Promijenila sam pet zanimanja, ali sam cijelo vrijeme živjela tri života. Jedan čitanja i pisanja, drugi obiteljski i društveni i treći tamo gdje sam ujutro morala ustati i otići na posao. U mirovinu sam otišla s 55 godina, tada je to još bilo moguće, a sada čujem da više nije.
Živjela sam svoja tri života od kojih mi je književnost bio najvažniji život, a to dokazuje i činjenica da nikada nisam konkurirala ni promovirala za profesora savjetnika ili nešto takvo. Odradila sam ono što sam morala i mislim da to većina umjetnika, u zemljama od kojih se od umjetnosti ne može živjeti, tako radi. Krademo od sebe i svog vlastitog vremena da bi se mogli baviti onime što nam je važno i zadano.
D: Vaša karijera sad već traje nekoliko decenija. Iz te perspektive, je li biti književnik nekad i danas, ista stvar?
– To me vraća na jednu anegdotu u Francuskoj, u vrijeme impresionizma kada je jedan mladi arivist došao iz provincije i stari Degas je sjedio u tom krugu. Mladić se priključio stolu i pitao „Gospodine Degas, kako biste mi preporučili da uspijem u životu?“, a on je rekao „Mladiću, ne znam, u moje se vrijeme nije uspijevalo!“. Dakle, niti jedno vrijeme nije povoljnije ili nepovoljnije za izgradnju autorskog imena, ali onda je u toj regiji bilo šest puta više čitatelja, ulaza u kulturu.
Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a koju sam dobila 1974. godine, dodjeljivana je za mlade ljude do 30 ili 35 godina iz svih šest republika. Konkurencija je bila šest puta veća i dobiti nagradu onda ili sada nije ista stvar. Ako malo zavirite u taj popis, vidjet ćete da su to ljudi koji su svi redom napravili značajne karijere, što u svojim matičnim sredinama, što u inozemstvu. Šijan, Slobodan Šnajder, Dubravka Ugrešić, da ne nabrajam… Kriteriji su bili nevjerojatni i da bi dobio tu nagradu, morao si zaista nositi sa sobom maršalsku palicu u ruksaku.
Drugo, sjećam se Struških večeri poezije koje su najveći i najprominentniji festival na ovom djelu europskog i balkanskog prostora jer se tamo moglo dogoditi da ja s 24. godine nastupam i sjedim za stolom s nobelovcima. Dakle, imala sam već tada biografski podatak da sam nastupala i sjedila za stolom s nobelovcima. Tko to danas od ljudi koji počinju u književnosti može reći? Nitko. Treće, prijevodi, delegacije i kulturna razmjena. S 19 sam godina bila u Rusiji na temelju pobjede s jednom poemom, nekoliko sam puta bila u Rumunjskoj, obišla sve naše susjedne zemlje u formi delegacije i upoznala rad tih njihovih udruženja, ali i značajna imena.
Upoznala sam „herderovce“, sjedila za stolom za Staneskuom i tako dalje. To nisu male stvari. Kad biste se vratili doma, prvi bi vam instinkt bio da nešto njihovo prevedete jer su vas ti ljudi toliko fascinirali, proželi i inspirirali, da ste osjećali ljudsku, umjetničku i humanističku obavezu da nešto njihovo prevedete na svoj jezik. Tako su nastali brojni prijevodi, kao posljedica tih delegacija koje, koliko znam, više uopće ne postoje. Zaključit ću, bilo je manje klijentelizma kojega danas ima u ogromnim količinama i on uništava kulturu, a realne, zdrave konkurencije više.
D: Danas se volimo baviti statistikama i isticati brojke po kojima ispada da Hrvati čitaju više nego ikada prije, neovisno o tome dolaze li na velike književne sajmove s koferima, kupujući knjige gotovo „na metar“. Je li isto čitati i čitati?
– Mislim da se čita tragično malo. Imam i dokaz. Čita se mahom literatura koja nema visoke umjetničke kvalitete, čita se prevedena literatura, mahom angloameričkog područja. Njemačka i francuska književnost, osim možda ako je u pitanju neki nobelovac, totalno je zanemarena. Ljudi ne znaju nabrojiti pet pisaca njemačke i francuske književnosti koji danas nose barjak.
Čita se, ne usudim se upotrijebiti izraz „smeće“, ali nešto što im nikako ne bih preporučila, nešto što ih zaglupljuje, uništava im estetski živac, regenerira dosadu i antipatiju. Ja ne bih čitala te „romančine“ od tristotinjak stranica, vrteći jednu te istu temu, a koje je mogao napisati i neki ne baš inteligentni stvor koji se borio za život pa je na brzinu sklepao nešto, pretvorio to u filmski scenarij i tako dalje. Ne ponižavam nikoga, svatko ima pravo na izbor, uostalom, bolje je da čitamo bilo što. Je li? Upravo sam odlučila da možda i nije, čitati bilo što ili ništa.
Kada čitaš bilo što, s vremenom umrtvljuješ estetski živac i sve su ti niže ambicije za kvalitetom, to je kao „junk food“. Unosiš nešto u sebe samo da u tom času utažiš glad, nešto što je u krajnjoj liniji štetno za organizam. Prema tome, bolje bi možda bilo biti gladan. Doista, ta literatura nema kaloričnost, jestivost, to ne bih čitala.
Srela sam svog profesora iz gimnazije, starog gospodina Balića. Visok, sijed, slijep na jedno oko, jedva sam ga prepoznala na ulici. Pitala sam ga što sada čita, a on se povjerljivo sagnuo prema meni i rekao „Ponovno francuske klasike“. Dakle, on je nakon 60 godina prakse i predavanja ponovno posegnuo za francuskim klasicima.
D: A koga Vi čitate?
– Imam udarne petorke, uvijek funkcioniram na taj način i kombiniram. Imam jednu stalnu jezgru iz koje čitam nove prevedene knjige, a to su Czesław Miłosz, Béla Hamvas, Alain de Botton… Uvijek čitam jednog Poljaka i jednog Francuza, a čitam i mnogo njemačke literature, Zweiga, Thomasa Manna kao vrhunaravnog majstora stila. Čitam ponovo stvari koje na ovom nivou moga životnoga i literarnog iskustva podmiruju moju glad.
Jedno sam vrijeme intenzivno čitala literaturu latinoameričkih zemalja, Saramaga, Puiga, Marqueza… Ne zato što su bili u trendu, nego zato što su zaista donosili dah jedne nevjerojatne novine, otišli fantastično u nadrealistički kod, zadržavajući uvjerljivost i živost. Onda recimo, čitam Oscara Wildea od 15. godine do 75, a pojedine stvari znam i napamet.
D: To mi je za Vas logično.
– Da, ja sam takav esteta, a vjerojatno i takav cinik. Kako kaže njegova čuvena maksima koju sam, nažalost, i ja usvojila, „Strastveno želim civilizirati društvo“. Ta strast da civiliziramo svoju okolinu često nas jako puno košta, ali kako se možeš svoje strasti riješiti?
D: Pitam sve to i zbog Vaše posljednje dvije knjige, „Teška ljeta“ i „Neke moje žene“. Prva je bila autobiografska knjiga, no i ova druga je, samo na neki drugi način.
– Apsolutno točno, samo što to nitko od dvanaest recenzenata nije uočio. Postoje dvije vrste biografije. Jedna je realna, a druga je duhovna. „Neke moje žene“ moja su duhovna biografija, autorice i knjige koje su me formirale u to što sam danas.
D: U razgovoru prije ovog razgovora, spomenuli ste projekte koje ćete organizirati povodom svoje 75. obljetnice. Jedan se tiče i opasnosti po hrvatski jezik. Često se danas čuje da je hrvatski prvenstveno u opasnosti od engleskog. Studirali ste i hrvatski i engleski pa ste možda najkompetentniji reći od čega bi to hrvatski trebao strahovati.
– To nije jednostavno pitanje. Hrvatski jezik prije svega je tronarječni i to je njegovo bogatstvo, ča kaj i što. Međutim, prevalencija novoštokavskih govora je toliko strašna i ubojita da su dijalekti zajedno sa svojom ogromnom zalihom otišli maltene u totalni zaborav, ironiziranje i negiranje. Ljudi se srame govoriti kajkavski ili čakavski, zaboravljajući da smo u 17. stoljeću imali Gazofilacij, najsjajniji rječnik koji je u to vrijeme prispodobljen latinskom. Taj divovski i popuno zaboravljeni Belostenčev rad, pa onda da je kajkavski bio službeni hrvatski jezik, jezik hrvatskog sabora, da smo imali knjige iz različitih područja, od porodništva do pravnih knjiga. Naš centar kulture, Zagreb, stjecajem okolnosti bio je upravo kajkavski.
Onaj nesretnik Ludva Gaj, totalni smušeni diletant i špicl, napravio je veliki kalambur time što je pokopao kajkavski, a to mu je Krleža lijepo vratio, samo treba pažljivo čitati. Prevalencija novoskovanih hercegovačkih štokavskih govora dovela je totalnu zbrku i hungarizaciju jezika. Mi imamo četiri akcenta i kada su dolazili studenti iz nekadašnjih nesvrstanih zemalja, govorili su kako im je hrvatski divan i pjevan.
Odjednom su od četiri akcenta ostala samo dva, hungarizacija totalna. Jezik je danas dosadniji, siromašniji, a ljudi se osjećaju nesigurnima i kada moraju progovoriti, nisu baš sasvim sigurni da znaju dobro govoriti hrvatski. Onda je tu uličarski pa angloameričke natruhe, naročito kod mladih ljudi. Mi nemamo poput Francuza tako visoku svijest o jeziku da bismo donijeli zakon o njegovo upotrebi. Nešto se pokušavalo, ali zabrane nisu način, nego edukacija, privoljeti ljude da vole svoj jezik, objašnjavati im na najljepšim primjerima, na etno glazbi.
Drugo, „seljački“, „ruralni“, „selski“, tih pridjeva se ljudi danas neizmjerno srame, iako smo svi u nekom koljenu seljačkog podrijetla. Svi smo imali djedove i bake koji su „hrmbali“ na nekoj zemlji da bi nas podigli na noge i prehranili, ali to bismo voljeli zatajiti. Svi „špilamo“ neki lažni intelektualizam. Ako smo imali nekog ujaka inženjera ili tetu medicinsku sestru, pozivamo se na to da smo iz obrazovane obitelji, a nitko ne kaže da su „deda i baka bili selaki“.
Prema tome, jezična su pitanja bitno povezana sa sociologijom, s politikom prema jeziku i stanju jezika jer ako danas u najvišoj nomenklaturi imate ljude koji ne znaju govoriti i toga se ne stide, i ako ne zahtijevate da usmenost i pismenost čine granicu između obrazovanog i neobrazovanog čovjeka i svijeta…
Jedna osoba koja barata diplomama i time se u svijetu hvali, mora biti apsolutno usmena i pismena. U jeziku nema „neizrazivog“, sve je „izrazivo“, samo moraš zaroniti i naći, stvoriti riječ ako je nema. 300.000 riječi ima hrvatski jezik, a ljudi će se služiti sa 30.000 ako su specijalisti u pojedinim područjima ili s 3000 ako razgovaraju na dnevnoj bazi s nedovršenim rečenicama i smušenom sintaksom. Ako trebaju napisati maturalni rad, dopis ili službenu predstavku, u groznim su nevoljama.
D: Otvoreno ste oštri i kritični na društvenim mrežama prema današnjem stanju svijesti, društvenim pojavama pa i politikama. Osjećate li da nas globalno potapa jedan desničarski, ekstremistički val? Dolazi li taj val iz raznih kriza i frustracija kojima se kraj ne nazire?
– Dobro ste detektirali, frustracija je golema. Frustracija koja se zove nevidljivost. Ljudi smatraju da trebaju biti vidljivi i u fokusu, da to zaslužuju. Tu je i nezaposlenost, bezidejnost, strah od budućnosti, unutrašnji animoziteti između društvenih i nacionalnih grupa. I u samom hrvatskom korpusu postoje oni koji smatraju da su „delux Hrvati“ i oni drugi. Postoji i pojam dvodomlja, ideja da se arbitrima i glasnogovornicima hrvatstva smatraju oni koji ovdje ne žive, a to je zaista kontradikcija neviđenih razmjera, da nas u europskim forumima predstavljaju ljudi iz neke druge republike ili sredine. To je smiješno, ali tako je.
Ja sam liberal. Liberalka sam po uvjerenjima, zalažem se za građansku državu, odvojenost ideologije i religije od društvenih tokova, za slobodan izbor političke opcije, ali samo ako je ona koncilijantna i ne škodi onoj drugoj opciji po onome „ti si moj neprijatelj, ali samo zato jer si na suprotnoj političkoj strani“. To je užasno. Kako je Gotovac govorio, naš domovinski interes prije svega. Interes za čuvanjem jezika, identiteta i povećanjem kulturnih dobara jer se jedino kulturom možemo izraziti i afirmirati u tom svom hrvatstvu. Sve ostalo, junačiti se vojno? Smiješno. Pridavati značaj tome da smo najkatoličkija država u ovom dijelu svijeta? Pa to je smiješno.
To nema nikakve blage veze i ne ostavlja nikakve dubinske tragove u povijesti svijeta. Moje je mišljenje da živimo u doba izgubljenih i poljuljanih vrijednosti, doba u kojem bi se trebale rekonstruirati nekakve društvene vrijednosti i kada bi se ljudima trebalo primjerom govoriti. Primjerom od najvišeg vrha države, do lokalnih sredina. Mi trebamo izraditi situacija da imamo primjere, da se djeca imaju u koga ugledati i pouzdati. Bojim se da je to u ovom času veoma maglovito područje.
D: Jesu li liberali danas suviše inertni?
– Današnji liberali nisu ni sjena liberala koji su to bili u Gotovčevo vrijeme i vrijeme kada smo uopće osnivali stranku, sretno vrijeme kada je odavde gdje sada sjedimo, od Đurđevca do Martina na Muri bilo šest ili sedam stabilnih liberalnih uprava koje su unijele zanimljive promjene u život gornjohrvatskih prostora. Današnji liberalizam je neka kompromiserska igra koju osobno uopće ne razumijem. Rekla sam da ću istupiti onog časa kada više ne bude Gotovca i ja sam to učinila. Razina primjera, tu razinu pružio je Gotovac. Kada sam imala taj primjer i uzor, našla sam shodno da mu budem blizu.
D: Vratimo se na kraju ovlaš spomenutim projektima kojima ćete u javnom i kulturnom životu obilježiti svojih 75 godina.
– Moje sredstvo djelovanja su knjige, ali bit će ih najmanje ove godine od svih dosadašnjih obljetnica jer svjedočimo propasti knjižarske mreže i nesigurnosti malih izdavača koji će teško posegnuti za time da objavimo jedno petoknjižje, iako materijala za pet raznorodnih knjiga ima. Bit će, dakle, manje knjiga, a više onoga što je ljudima privlačno. Bit će događaja posvećenih rijeci Dravi i mojoj tridesetogodišnjoj kampanji za njeno očuvanje. Bit će poema o hrvatskom jeziku koja se zova „Vrana“, a koja je namijenjena nekoj školskoj populaciji.
Bit će dvije izložbe jer me slikarstvo paralelno izrazito intrigira i zanima. Svakog će mjeseca do mog rođendana u prosincu biti nešto, znak da ovdje živimo. Mi ćemo barjak dići i pokazati ga pa sad, ako ga raznese bura ili se nešto tako bedasto dogodi, što se tu može? Mi smo dužni obznaniti da živimo ovdje, da djelujemo u korist zavičaja i da nam je zavičajnost ukupni program. Sva naša nastojanja, sva naša duhovna praksa, stane u jednu riječ. Kao što je govorio onaj Blaž Mađer, prvak Seljačke stranke u doba Radića, „za čast i dobro zavičaja“.
NEDAVNO OBJAVLJENO
