Naivna umjetnost najprepoznatljiviji je kulturni, tradicijski i baštinski fenomen koji Podravina ima.
Veliki slikari naive poput Generalića, Rabuzina, Viriusa, Mraza i Kovačića glas o Podravini i Hlebinama prenijeli su po cijelome svijetu.
Upravo nas je posljednji od velikih, znameniti Mijo Kovačić, napustio krajem travnja ove godine čime je završila cijela jedna kulturna epoha.
Tako je to u svom pismu koje je pročitano na Kovačićevoj komemoraciji opisao koprivnički povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar, a što je poslužilo i kao povod našem razgovoru.
Što će s naivom dalje biti i je li ona osuđena samo na to da bude turistički poluproizvod, sa Špoljarom smo razgovarali taman nakon što je županijskim čelnicima na sastanku predstavio svoju viziju budućnosti ovog društvenog i umjetničkog fenomena.
D: U pismu koje je pročitano na komemoraciji, napisali ste da je njegovim odlaskom završila jedna epoha. Je li taj završetak ujedno i prilika da se ispočetka preispita što i kako dalje s naivnom umjetnošću uopće?
– Kada je nestao Mijo Kovačić, posljednji od velikih, i fizički je zatvorena cjelina koja se zove Hlebinska škola. To je povijesno-umjetnički pojam koji ne nastao 1929. godine i trajao negdje do 1970. Kasnije se stvar rutinizirala i prešla u konvenciju. Svi ovi ostali koji su nastavljači pripadaju Hlebinskoj školi, ali to više nije dio te cjeline. Oni postoje i slikaju u stilu i maniri, no Mijo Kovačić je epohu zatvorio u fizičkom smislu.
D: Velike autore naive znamo, no koje bi se autore danas moglo izdvojiti kao najznačajnije predstavnike pokreta?
– Sve se to može zvati naivom, ali ne može se sve zvati i naivnom umjetnošću. Ne bih imenovao, ima ih najviše četiri ili pet. Evidentirao sam četrdesetak autora u svom posljednjem popisu, a 70-ih sam ih popisao oko 280. Dakle, i fizički su nestali. Međutim, dobro je da ovi koji postoje rade, neovisno o vrijednosti tih radova jer to je i dalje fenomen. Nitko od njih nije genije, ali nema takvog fenomena da na potezu od 30 kilometara ima 50 atelijera naivaca. Mislim da je to danas više jedan društveni, nego umjetnički fenomen. I ranije je bilo tako.
Naiva nije nastala tako da su dva genija radila pa je došao Krsto Hegedušić i rekao „bravo geniji, sada ću vas staviti na izložbu“. Bilo je suprotno, on je polazio od toga da je umjetnost važna demokratska stvar i da među takozvanom četvrtom klasom, odnosno seljacima, može biti jednako nadarenih kao i među građanskom klasom. On je slučajno nabasao na Generalića i Mraza koji su zaista i bili genijalni te ih je uputio, ohrabrio… Sve što je kasnije nastalo, nastalo je takvim jednim prijenosom.
D: Upravo se to često ističe kod Kovačića, taj trenutak njegovog susreta s drugim seljacima genijima koji su uspjeli dometnuti na internacionalnu scenu.
– Tako je. Naravno da su prenosili i tehniku i motive, a svaki je istodobno dao nešto svoje, no sigurno je da epoha u kreativnom smislu završava 70-ih godina.
D: Čini mi se da od tada do danas nismo uspjeli dokučiti što bismo s naivom u smislu njene kulturne i turističke prezentacije onima koji ne dolaze iz ovog podneblja.
– Ne želim biti pretenciozan, ali znam kako bi to trebalo biti. Međutim, kod nas je uvijek sindrom da svi znaju sve.
D: Dojam je da se od naive pokušao napraviti turistički proizvod, ali je sve ostalo na nekakvom poluproizvodu.
– Iznio sam oko toga u Županiji nekoliko pretpostavki. Jedna je da se u Hlebinama formira galerijski centar u koji će se doći, ali ne zbog izložbe koja se obiđe u tri minute, nego pravog sadržaja. U Hlebinama će se kod crkve graditi nova škola i dvorana. Stara škola se neće rušiti, nego će se dio pretvoriti u hostel, a dio u dnevni boravak za starije. Moja je vizija da se pored toga izgradi neophodan interpretacijski centar modernog tipa.
Društveni dom se izmješta u novu dvoranu, a prostor koji ostane pretvara se u galeriju s nekoliko nivoa i dograđuje se aneks u kojem se smješta jedna od zbirki naive. Na taj bi se način formirao svojevrsni baštinski centar. Galerija je nukleus, a zona oko galerije neka vrsta modernog etno parka. Naiva danas može biti dvostruko tretirana. S jedne strane pokazati temelje, tih petnaestak autora koji moraju biti magnet u umjetničko-kreativnom smislu, a s druge strane predstaviti ovo sve drugo što nastaje u kulturno-turističkom smislu. Jedno bez drugog ne ide.
D: Naiva je na ovom prostoru odavno jedan od temelja naše tradicije i kulturne baštine. U novije vrijeme se tu i tamo pojavi neki suvremeni autor koji ju suvremeno reinterpretira. Je li put daljnjeg shvaćanja naive upravo u suvremenim reinterpretacijama?
– Da, to bi bilo izvrsno, ali to se ne može dirigirati. To je tolika baza, toliki arhiv, toliko jaka vrijednost, a izučeno nije niti 20 posto. Suvremeni autori neka se na to referiraju u bilo kojem smislu. Na kraju, naiva je nešto što se može povezati s ekologijom i idejom održivog razvoja, s idejom povratka u autentično, izvorno, čisto, netehnicizirano, a što je sve u skladu s europskim tekovinama. Ne povrat u spilju, nego korištenje onoga iz spilje da bi se regenerirala svakodnevica.
D: Jasno je da se umjetnicima ne može dirigirati na što bi se trebali referirati, ali možda im se može aktivnije skretati pozornost na tu baštinu.
– To da. Naive smo se prije sramili, govorili da je to nešto seljačko i primitivno, a zapravo je vrhunsko. Jasno je i da je ljude strah „dirati u to“, ali zašto ne bi mogli? Razgrađivati, razrađivati, secirati, ali ne da unište, nego da to koriste kao mogućnost. Evo, Overflow su svojedobno obradili Miškinu, odnosno jednog književnog naivca, i to se može.
D: Moramo se dotaknuti i Podravskih motiva, manifestacije vezane za naivu za koju su također svi imali svoju ideju kako bi to trebala izgledati. Danas se ta manifestacija gotovo održava tek toliko da se ne ugasi. Treba li Podravske motive rebrendirati ili ih pustiti da propadnu i napraviti nešto na tom tragu, ali ispočetka?
– Podravski motivi su nešto što može i dalje postojati, ali bi se trebalo vratiti izvornim idejama. Izvorna je ideja bila trijada, dakle naiva, gastronomija i novi folklor. I klasični, ali s naglaskom na novi. Zašto se u početku zvalo Dunju Knebl, Lidiju Bajuk, Cinkuše i takve stvari? Predlagao sam da se Podravski motivi povežu s ljudima koji rade E.T.N.O. festival u Koprivnici jer su to mladi ljudi koji tradiciji pristupaju suvremeno.
U tom bi se smislu trebalo regenerirati Podravske motive. Ima još šanse za tu manifestaciju, ali treba više. Prije svega, gastronomija, zato će doći ljudi. U Francuskoj postoji jedno malo mjesto koje ima sličan festival, ali cijeli grad tih nekoliko dana živi tu priču. Jede se izvorno, pije se izvorno, pleše se izvorno i sluša se izvorno. Sve je u tom znaku.
D: Da, kod nas se često izgubi dojam da se nešto uopće događa u gradu ako se napravi par koraka lijevo ili desno…
– To je to. Ne treba se manifestacija razbiti na stotinu lokacija, ali ima toliko ambijenata koji bi se mogli iskoristiti… Nikada se, na primjer, nije iskoristila Svilarska ulica sa svojim prolazima prema trgu…
D: Sajmeno smo društvo, sajmovi su nam vrlo važni, a što se u Koprivnici najbolje vidi svakog ponedjeljka ujutro. Sve ima predznak neke vrste sajma. To nije nužno loše, no može li sajam biti i nešto drugo od onoga kako se to trenutno radi?
– Sajam ponedjeljkom je najbolja kulturna stvar u Koprivnici već godinama. Šalim se malo, ali tako je. Mogle bi se na ove manifestacije koje se održavaju primijeniti neka metoda toga, a što je i bila ideja pri pokretanju Podravskih motiva. Mi od svega radimo „seljačiju“ pa ako je to već tako, onda bismo ju trebali raditi na autentičan način. Evo, na primjer, nisam se ni želio približiti nedavnom gastro festivalu u parku, ali sam slučajno vidio kako je to izgledalo.
Auti usred parka, bijeli stolnjaci na stolovima usred parka, pa gdje toga ima, jeza… To je čista „seljačija“ koja pokazuje da nemamo odnos prema povijesnom naslijeđu. Indikativno je da se mnogo toga pretvara u „seljačiju“, a onda negdje na rubu toga stoji alternativna kultura koja je uvjerljivo najjače što imamo, od glazbe do galerijske umjetnosti i dalje.