Hrvatska je zemlja koja je oduvijek proizvodila svoje heroje.
Najčešće se radi o sportašima čiji uspjesi prkose znatno većim svjetskim sportskim silama. Slijede ih slavne povijesne ličnosti te pokoji pokojni političar, a tek povremeno pojavi se netko iz naizgled sasvim “neherojskog” područja ljudske djelatnosti.
Posljednjih tridesetak godina to je Marko Perković Thompson, branitelj, glazbenik i poduzetnik koji se nametnuo kao najpopularnija, ali i najkontroverznija hrvatska ličnost o kojoj se posljednjih godinu dana raspravlja više nego o bilo kome drugom.
U raspravu se uključio i Anđelo Jurkas, podravski publicist, pisac, redatelj, glazbenik, urednik i novinar koji o Thomsponu trenutačno snima dokumentarni film “Cijena domoljublja”.
Film je zbog svoje tematike i prije svoje premijere postao vruća roba koja bi se na kino platnima trebala pojaviti ove jeseni, a njegov redatelj u razgovoru nam je otkrio je li Thompson zaista heroj za kakvog ga mnogi drže ili je posrijedi nešto sasvim drugo.
D: Je li Marko Perković Thompson ili je Thompson biznis model Marka Perkovića?
– I jedno i drugo, sto posto. Do trenutka kada je donekle skladateljski priznat, a što je bilo objavom „Lijepa li si“ i „Vjetre s Dinare“, bio je ratnik i krezubi Čavoglavac, a onda je postao poslovni čovjek.
D: U jednom videu kojim se promovira film, razni ljudi govore, između ostalog, i o Thompsonovoj glazbi. Treba li uopće, kada se govori o Thompsonu, govoriti o glazbi?
– Treba, o svemu treba govoriti. Nitko od glazbenih kritičara dosad nije pretjerano njegovu glazbu stavljao u neki kontekst. To su napravile Dorotea Šušak i Monika Herceg i to vrlo efektno, no to je otprilike to. U 90 posto slučajeva se Thompsona komunicira kroz politiku i agendu, a mi smo to izbjegli i pričamo o njemu kao iskri sociološkog konteksta ove izbe i pećine u kojoj jesmo.
D: Kojim Thompsonom se onda film bavi?
– Perifernim izvođačem, bitnim pokretačem mase i karikaturnim likom. U filmu postoji narator koji sam ja i koji je tabula rasa, kao Michael Moore ispituje druge jer mu ništa nije jasno. Stručnjake iz njihove perspektive molim da mi objasne fenomen Thompsona na sve načine.
Ljubopitljiva neznalica istražuje, to je koncept. Sugovornika imam pedesetak i pomno sam ih birao, a ima i njih oko 150 koji su odbili nešto reći, a isto su referentni. Film ima određeni narativ i podijeljen je na „10 zakona šutnje“ koji funkcioniraju kao poglavlja.
D: Čini mi se da postoje dvije struje ljudi. Jedni koji o njemu ne žele pričati jer misle da mu time samo još više daju na značaju, i drugi koji gotovo da ni o čemu drugom više niti ne pričaju.
– To je kao razlog zbog kojeg ja ne glasam i ne izlazim na birališta, a mogu se posvaditi sa svakim tko mi onda kaže „nemaš se pravo buniti“. Ako mi ne ponudiš ništa iza čega ja mogu stajati, zašto bih glasao za manje zlo? Tako da, o Thompsonu će se pričati i ovako i onako, ali cijelo vrijeme s agendama.
Hrvatska ima svjetskog rekordera, što god tko mislio o tome. Ne pričati o tome bilo bi neprofesionalno i glupo. Netko će reći „radiš mu reklamu“. Ne radim, on je pop-kulturni fakt.
D: Zašto Hrvatima treba fenomen poput Thompsona? Je li on heroj, amalgam svih hrvatskih vrijednosti, oporba…?
– On je sve to, zavisi samo od toga koga se pita. Za većinu je heroj. Njegova cijela karijera i sve što on predstavlja je genijalna kompilacija apsurda. On je cijelo vrijeme karikaturni lik, a njegova publika ga doživljava kao potvrdu svojih političkih uvjerenja. Referentan je izvođač za one s nezavršenom školom, referentan je političkom dijelu za one čiju masu angažira i mobilizira, a to je trenutno HDZ. On je predstavnik ruralne, provincijalne većinske Hrvatske i ne govorim to omalovažavajuće ili pejorativno.
Osobno i lijevo i desno prezirem jednako, no drago mi je da sam našao i one s desnog spektra koji o njemu mogu govoriti konstruktivno, bez pjene na ustima i bez da se zapletu u neke dosadne i nemaštovite nacional-šovinističke zavrzlame. Vjerojatno je u pravu svatko tko konstruira nekakvo mišljenje o njemu i za svakoga je on nešto drugo. On je sve.
D: Je li mučenik?
– Je, ali to je njegov „PR stunt“. Otkad je postao poslovni čovjek, a ne prvenstveno ratnik, on i njegov tim su žrtve. Tema žrtve se konstantno provlači, a dobro se nastavlja na već spomenuti apsurd. On je žrtva, ali je katolik u većinski katoličkoj zemlji. On je žrtva koju ugrožava LGBTQ+ zajednica, ali je u braku sa ženskom osobom kao i većina ljudi u zemlji. On je žrtva koju ugrožavaju ovi ili oni izvođači, ali je estradnjak s najvećim brojkama. On je bio na Hipodromu i u Areni Zagreb, ali on je žrtva jer mu se nešto brani. Ne brani mu se apsolutno ništa i to je dio koji njegova nepismena publika ne razumije. Kada je Tomaševiću odgovaralo, dao mu je dozvole, kad mu nije, nije mu ih dao, ali to ne znači da mu se nešto branilo.
Kako si ti žrtva? Nisi dobio zabranu, nego nisi dobio dozvolu. Ima u Zagrebu koliko god hoćeš mjesta gdje možeš doći, platiti, svirati i nikome ništa. Međutim, to bi za njega značilo veće troškove produkcije i ne bi bio žrtva. Jednom kad se shvatilo da u toj priči postoji poslovni model koji parazitira na domoljublju, na političkoj žrtvi i slično, on je žrtva.
NESTALE SNIMKE
Sjećam se 2009. godine kada sam za HTV intervjuirao Thompsona. HTV sad tvrdi da više nemaju spremljen sirov snimljeni materijal, a na tom materijal on gleda u kameru i govori da treba osuditi ustaški režim. On je tada rekao „Da, mogu, ja mislim da to treba osuditi“. Naravno, dometnuo je da treba osuditi sve totalitarističke režime, ali to je rekao. Sad ispada da te snimke više ne postoje, ali hoću reći, takav narativ mu danas više ne bi odgovarao u njegovom poslovnom modelu.
D: Film se zove „Cijena domoljublja“. Prvo što pada napamet je pitanje koliko domoljublje košta, odnosno koliko je on od domoljublja zaradio. No, takvi nazivi uvijek aludiraju i na druge „cijene“ koje netko zbog svojih stavova mora platiti, a koje nisu nužno financijske.
– Može protupitanje? Čini li se tebi, ili to je moja konstrukcija, da je post-Hipodromsko društvo bitno sociološki skrenulo udesno? Da se bitnije počelo tolerirati nasilje, da se počelo bitnije žmiriti na divljanja „zabranitelja“, da vlada jedan „meki fašizam“, a koji je eksplodirao na Hipodromu?
D: Osobno mislim i zato me zanima je li i to „cijena domoljublja“ kojom se film bavi.
– Apsolutno. Film se bavi svim posljedicama Thompsona, a koncentrira se na sadašnjost, odnosno neposredno prije, za vrijeme i nakon Hipodroma i što taj Hipodrom nama kao društvu danas čini. Cijena domoljublja je cijena licemjerja te pitanje što se sve u to pakira i prodaje. Financijski je lako izračunati koliko je on zaradio na tom svom najvećem koncertu.
Veća je i opasnija ova cijena o kojoj se priča s druge i treće strane, koliko je društvo gurnuto u fašizam svim tim prešućivanjima fašizma, pogotovo jer je Hipodrom organiziran uz pomoć i podršku Vlade, MUP-a i Grada Zagreba. Oni su organizatorima dali da rade sve to što su napravili, a to je njihova odgovornost i krivica. Uostalom, ta brojka od 500.000 ljudi…
UPITNE BROJKE
U toj računici ima toliko rupa da sve na sve strane curi. Ja sam tamo bio i imam razne podatke koji pokazuju da je tamo bilo najviše 300.000 ljudi. Prvo, zakonski nije smjelo biti više na tom prostoru, drugo, jedina službena brojka koja se komunicirala je 270.000 prodanih ulaznica, a što je objavio Entrio. Poslije toga, službenih podataka više nema.
Hoću reći, cijeli njegov PR i cijena domoljublja je kombinacija apsurda, PR-a, konfabuliranih informacija i medija koji objavljuju nešto bez provjere činjenica.
D: Postoje oni koji to razumiju i znaju i postoje oni koji to, ako već ne znaju i ne razumiju, niti ne žele shvatiti. Za koga je onda film?
– Za mir mojeg želuca i pismene ljude. Znam da neću zaraditi na filmu, ali imam osjećaj i potrebu vrištati glasnije od histerične nepismene mase da nije tako kako oni vide. Nudim argumente, logiku, racionalizaciju, obrazovanje i drugi rakurs. Film je zabavan, kao neka vrsta ne-animiranog South Parka i to mu je bila intencija. Siguran sam da imam dobar film koji ima komercijalni potencijal.
D: Kada bi film trebao biti gotov i gdje će se prikazivati?
– Pregovaramo s nekoliko nacionalnih televizija i kino distributerom, a za premijeru smo spremni od 1. rujna. Jesenas će film biti vani, a objavljena će biti i popratna knjiga. Neka film putuje, neka on napuni Vukovar i usput ga spasi i pobijedi, a mi na njegov račun uspijmo isto nešto zaraditi. Ako ništa od toga ne upali zbog prijetnji distributerima, samostalno ćemo ga digitalno objaviti na našoj platformi Runda za film.
D: Postoje prijetnje?
– To je sad već uobičajeno, događa se cijelo vrijeme. Svatko može pogledati na društvenim mrežama komentare koje dobijem svaki puta kada samo napišem nešto vezano uz film. Po statusu je prosjek na stotine komentara i tridesetak privatnih poruka raznih prijetnji. Fora su mi ovi koji me nađu „offline“, a oko ovih na internetu se ne opterećujem previše niti ih shvaćam ozbiljno.
Ono što me iznenađuje je potkapacitiranost društva u 21. stoljeću, a posebno od otprilike 2005. godine naovamo. Nitko ne čita i stjecanje znanja bez mobitela ne postoji.
PODOBNI MLADI
Sve što se saznaje se saznaje s mobitela, TikTok-a i gutanja videa od nekoliko sekundi. Sve to je podražaj koji nije knjiga i čitanje, sve je vizualno i kemijski se mozak uopće ne razvija na isti način kao kod čitanja.
Ne kažem da je naše bilo bolje, ali zasad ništa ne ukazuje na to da će nove generacije koje ne čitaju, a kojima se Thompson obraća, na pismen način shvatiti što im se uopće govori.
D: Pomaže li takvo stanje svijesti Thompsonu u akviziciji nove mlade publike?
– Sigurno jer nikad ne treba podcijeniti glupost mase. Što si potkapacitiraniji glazbeno ili znanjem povijesti i hrvatskog jezika, to si lakše moja publika. Njihova protuteza je „što me više napadaš i kritiziraš, to sam ja više za to“. Dogodila nam se zamjena teza pa je danas kvantiteta istoznačna kvaliteti.
Veće brojke su automatski znak veće kvalitete, bez ikakvih drugih filtera. Današnje generacije vide da on ima 27 milijuna pregleda nečega na YouTube-u i on je automatski najbolji na svijetu. Jurkas ima pet tisuća pa to sigurno ne valja.
D: Na kraju je, dakle, Thompson po brojkama najveći i po svjetonazoru je blizak većini, a što se netko više buni, to su njegovi pristaše zagriženiji. Ispada da je on istovremeno standard i kontra-kultura.
– Da, zamisli svjetonazor u kojem je Thompson načelno panker i buntovnik. To je suludo i apsurdno. Dominantan je u svakom pogledu i želi „potaracati“ sve što nije takvo, a istodobno se predstavlja kao „kontra“ cijeloj zemlji. I zato radim film.