Rubrika Tjedan u 3P ovog vikenda donosi nešto sasvim drugačije. Tri kratka i jasna pitanja su i dalje tu, ali su odgovori nešto opširniji.
Osim toga, pitanja nisu upućena istaknutim građanima na nekim čelnim pozicijama, nego baki Đurđici Sertić (83) iz Koprivnice koja je svoj radni vijek provela u Podravki u vrijeme Jugoslavije.
Kako se živjelo onda, a kako se živi danas i je li premijer Andrej Plenković u pravu kada kaže da nam nikad nije bilo bolje, baka je unatoč svojim godinama elokventno opisala.
D: Radni vijek proveli ste u Podravki. Kako se takva jedna kompanija u vrijeme Jugoslavije odnosila prema radnicima? Stanovi, ljetovanje… Što su radnici imali i jesu li bili zadovoljni?
– U Podravki sam se zaposlila 1966. godine, a u penziju sam otišla 1997. godine, dakle većinu radnog vijeka sam radila u Jugoslaviji. Mislim da su radnici bili zapravo privilegirani jer su bili sigurni da će si rješavati stambeno pitanje, godišnji odmor i tako dalje i svi su bili u ravnopravnom položaju. Postojali su pravilnici po kojima su se s obzirom na radno mjesto, radni staž, spremu i slično dodjeljivali stanovi ili povoljni krediti s dva posto kamata za gradnju kuće. Ako su ljudi iz stanova izrazili želju da grade kuće, počeli su s gradnjom, napustili stanove i u njih bi došli drugi radnici.
Na ljetovanje se išlo u Pirovac, na Čiovo i po potrebi drugdje gdje bi Podravka povoljno zakupila mjesta, na primjer na Rabu u Hotelu Imperial. Ja sam imala sve plaćeno osim goriva ili vlaka kojim sam trebala doći na more. Mogli smo ostati deset dana, a školska djeca mogla su ostati još deset dana u koloniji bez roditelja. Dakle, 20 dana besplatno na moru. Samo uz džeparac za benzin i sladoled. Nismo morali kuhati, imali smo tri obroka dnevno i mogli smo birati što jesti. Ljetovanje, nemaš brige, a na račun mene koja sam jedina radila u Podravki je bio s nama i moj muž.
Mene politika u ono vrijeme nije zanimala, nisam razmišljala tko je komunist, a tko nije i nisam bila član Partije i imala crvenu knjižicu, ali mi nije trebala niti mi je bez te knjižice nešto falilo. Nitko se iz moje generacije nije žalio, a družili smo se više nego ikada kasnije. Imala sam osjećaj da smo ekipa i to ne govorim samo ja.
D: Sigurno se dobro sjećate Pavla Gažija. Može li se on usporediti s današnjom predsjednicom uprave Podravke Martinom Dalić?
– Martina Dalić me često podsjeća na Gažija. Da se razumijemo, o njoj znam ono što čujem i pročitam, ali njeno ponašanje, njen stav prema radu, neka vrsta odgovornosti… Teško da danas u Podravki još rade ljudi koji su radili za Gažijevog vremena, ali takvi bi ljudi najbolje to mogli prepoznati. Evo, recimo, druženje s penzionerima, njen pristup i nastup me podsjetio na njega.
Mislim da o Martini Dalić ne misle ljudi nužno loše, samo je Koprivničancima najviše žao što na njenom mjestu nije netko iz Koprivnice, ali očito se takva osoba nije pojavila. Normalno da im je krivo jer kolike obrazovane ljude je dala i školovala Koprivnica i naša županija… Gažiju je prije svega bilo stalo za Podravku, Podravinu, Koprivnicu i ovaj kraj, a to je pokazao po tome što je Podravka bila uključena u sve.
Pa, ni Gaži nikad ne bi dozvolio one potrgane rolete na staroj upravnoj zgradi. To je bila nakarada. On je hodao stalno oko zgrade i sve je znao, vidio je pivske boce kod skladišta gotove robe… Nije imao protiv da ljudi piju pivo jer se pivovara otvorila, ali da se flaše moraju baciti nasred dvorišta ili pod nekakvu paletu? Takve stvari su ga s pravom ljutile.
D: Kada sve rečeno uzmemo u obzir, je li Plenković u pravu kada kaže da danas živimo bolje nego ikad?
– Mislim da je on jako dobro živio i onda i danas. Gospodinu Plenkoviću su također roditelji bili na pozicijama… Ne zafrkava ga bez veze Zoki, mada i njega bi trebalo prekrižiti, baš čitam sad o ovome s ovim iz skijaškog saveza… Takve pljačke, takvo trošenje novca, pa moraju ljudi poludjeti, to je katastrofa što se događa. Od onog momenta kada su ljudi očekivali da će biti bolje, kada su toliki ljudi poginuli, ostali invalidi, očekivali da će biti bolje… Sve bolje tonemo jer se do besvijesti krade, rade se stvari koje su nezamislivi. U mlade sam isto razočarana jer imam dojam da im je stav ‘kako ćemo, lako ćemo’…
Ne mogu se nikako složiti da je bolje. Kako je bolje? Bez obzira gdje radiš, kako radiš, kako se posluje, a ne možeš doći do rješenja stambenog pitanja. Ne moraš biti vlasnik vile ili peterosobnog stana, ali… Govore o povoljnom najmu. Kojem, 500 eura? Pa ne može se tako živjeti. To daš, drugo pojedeš i? Za što se živi? Svaki čovjek, da bi bio zadovoljan, mora imati posao kojim može hraniti svoju obitelj, mora imati riješeno stambeno pitanje i mora imati nekakav autić da sa svojom obitelji može otići na more ili nekakav izlet. To je minimum dostojanstva i svaki čovjek koji je nekad bio zaposlen je mogao tako živjeti.