Foto: HRVATSKI SABOR
Pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić doista je zaslužio politički spomenik. Ne, doduše, onaj od bronce ili mramora nadnaravne veličine na nekom od prestižnih zagrebačkih trgova. Primjereniji bi bio u nekom tematskom parkiću među spomenicima političarima koji su na razne načine, koji ne moraju biti pozitivni i poticajni, obilježili kaotičnu i kontroverznu hrvatsku stvarnost u proteklim desetljećima. Možda bi ta naizgled bizarna ideja bila jasnija onima koji su kraj Budimpešte imali prilike pogledati svojevrsno groblje odbačenih spomenika iz komunističkog razdoblja. Dokaz je to da se i na propalim politikama može dobro zarađivati.
Zašto se vraćamo na „arhiviranog“ Bandića, ujedno i simbola zagrebačkih sukobljavanja i podjela? Zato što je dugogodišnji gradonačelnik bio i ostao zaštitni znak hrvatskog populizma. Nitko mu u tome nije bio ravan. Jest da su mnogi pokušavali imitirati njegov politički rukopis, od kojih su neki i dalje sceni, ali nitko nije to mogao činiti s toliko dosljednosti, upornosti i beskrupuloznosti.
Formula je bila jednostavna: smatrao je da mu je sve, baš sve, bilo dopušteno u namjeri da se očuva na vlasti. Nikakva razlika između istine i laži, iluzije i stvarnosti, realnog i nerealnog nije postojala. Dobrim dijelom neuko biračko tijelo, kao i ne baš zanemarivi slojevi koji su od toga imali izravne koristi, na biralištima su disciplinirano osiguravali brojke koje su ispunjavale svrhu. Gradonačelnik se sve do iznenadne smrti doimao nedodirljivim.
Na Bandićevu je primjeru bilo i najlakše očitavati temeljne odrednice populizma, modela koji opasno nagriza demokratske vrijednosti. Za svoju je biračku bazu, uglavnom društveno marginaliziranu, neki je i nadalje nazivaju i proleteriziranom, bio karizmatski vođa, a njegovi su piarovci uporno širili i krajnje problematičnu tezu da je antielitistički usmjeren. Činilo se, pojednostavljeno rečeno, da je tek jedan od njih, iako je gomilao privatno bogatstvo i uživao u glamuru.
Dobra je tu usporedba i s američkim milijarderom Donaldom Trumpom, koji je na izborima nerealnim obećanjima i bezočnim lažima također uvjerio potencijalne birače da je protivnik omrznutih elita. Nevjerojatna je bila lakoća kojom su frustrirani Zagrepčani, ali i građani najmoćnije svjetske velesile, „popušili“ demagoške tvrdnje da ih kandidat voli i da jedva čeka da im ugodi. Besmislice uvijek imaju zahvalnu publiku.
Bandićeva se populistička politika pokazala pogubnom za razvoj hrvatske metropole. Gradonačelnik je ponajviše ulagao u infrastrukturu prigradskih naselja, gdje je imao i najviše glasača, a dojam je popravljao lickanjem gradskog središta i projektima poput fontana i spomenika. Potpuno je zanemario kapitalna komunalna i prometna ulaganja, koja će još desetljećima biti ogroman problem zagrebačkih vlasti.
Cjeloviti program razvoja metropole, kako je to uobičajeno za sve populiste, zapravo i nije imao. Prioriteti su se mijenjali ovisno o njegovom rejtingu. Tako su svih ovih godina činili i nadalje čine i lokalni „šerifi“ u manjim gradovima i općinama, koji se zahvaljujući pogodovanima svojem biračkom tijelu održavaju po četiri-pet mandata. Tu je demokracija, kakva je na afirmativni način definirana u politološkoj literaturi, davno suspendirana.
Nema više Bandića. Znači li to da u Hrvatskoj sada nema tako izraženog populizma? Nipošto. Sjeme koje je posijao zagrebački gradonačelnik dalo je puno ploda. Istina je da nema nekoga tko bi se s njim mogao tako uspješno uspoređivati, ali populizam je danas posvuda na političkoj sceni. Nalazimo ga u većini stranaka. Modificiran je tako da ga gotovo svatko koristi na način koji mu je u određenom trenutku potreban. Zato bismo mogli govoriti o svojevrsnom populizmu 2.0, točnije djelomičnom populizmu, s obzirom da se pokazao efikasnom metodom opstanka na vlasti, jednako tako i u uspinjanju na tron.
Novi model funkcioniranja nije teško opisati. Jasno je da stranke moraju imati predizborne programe na temelju kojih građani izražavaju svoju političku volju. Odavno je, međutim, praksa da te programe nitko ne shvaća previše ozbiljno. Teško da itko, osim uskog kruga ozbiljnijih analitičara, zna što piše u stranačkim promidžbenim materijalima. Obično se sve svodi na nekoliko uopćenih ciljeva, dok je sve ostalo neko poželjno parolaštvo, kako se u javnosti ne bi mogla vrtjeti teza da ne znaju što će činiti ako pridobiju biračko povjerenje.
Zato se nitko ne uznemirava na činjenicu da se stranke, neovisno i o ideološkim i svjetonazorskim opredjeljenjima, redovito ponašaju sukladno kontroverznim dnevnopolitičkim zbivanjima. Biraju rješenja u kojima je glavno pravilo da donose veći politički rejting. Dojam je da nikoga nije briga ako su kratkoročne odluke koje očekuje širi krug građana u suprotnosti s dugoročnim nacionalnim interesima, kao i ranije objavljenim stranačkim programima.
U Hrvatskoj nema političke kulture koja bi sankcionirala takvu demagogiju. Od političara se neistine i manipulacije naprosto očekuju. To se tumači kao politička snalažljivost. Oni koji govore samo provjerene činjenice, ako takvi uopće i postoje, smatraju se slabićima nedostojnim političke močvare u kojoj djeluju.
I u tom prešutnom konsenzusu političkih stranaka oko ekstenzivnog korištenja populizma ima bitnih razlika. Neprikosnoveni je vladar, šampion nad šampionima, vječni i neuništivi HDZ. Počelo je još s predsjednikom Tuđmanom, koji je nakon Oluje na središnjem zagrebačkom trgu raširio ruke i pred nepreglednom masom uzviknuo: „Što da vam još obećam?!“
Vladajući danas nemaju nikakvih skrupula i ideoloških ograničenja. Iako bi kao stranka desnog centra, poput njemačkih i austrijskih uzora, trebali zastupati nekakav spoj konzervativnih i liberalnih načela, u svakom je trenutku izvjesno da će po potrebi ulaziti u politički teren i ljevice i krajnje desnice.
Često se događa da pod prijetnjom šireg građanskog nezadovoljstva, primjerice zbog cijena električne energije, goriva ili plina, mimo zacrtanog programa donose razne socijalne mjere. Time svjesno ulaze u prostor oporbenog SDP-a i ostatka lijevog spektra, koji u tim okolnostima gube glavni smisao svog djelovanja. Kad, pak, pritisnu poslodavci, što je obično praćeno i opasnošću od nedovoljnog punjenja proračuna, donose suprotne mjere, bliske neoliberalnom gospodarstvu. Stranački je rejting i tu presudni argument za jedan ili drugi zaokret.
Drastičan je populizam predstavljao HDZ-ov potez nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Shvativši da bez desničarskog Domovinskog pokreta ne mogu formirati Vladu, preko noći su donijeli niz mjera kojima su otvorili vrata radikalnom nacionalizmu i s njim vezanoj neoustaškoj nostalgiji. Da bi to nekako zamaglili, problem su im postali oni koji su odmah upozorili na podrivanje ustavnih antifašističkih temelja. Posljedica je da je politička scena otada zatrovana ideološkim prijetnjama i prizivanjem političkog nasilja. Ako bi se situacija prikupljanjem saborskih „žetončića“ eventualno promijenila, Plenkovićeva bi stranka opet napraviti salto mortale, praveći se da se sve to nikad nije dogodilo.
Od vladajućih brzo uči i oporbeni lider SDP. Suočeni sa spoznajom da je HDZ trajno promijenio način razmišljanja onog dijela biračkog tijela koje je nekad nazivano „radničkom klasom“, a danas onih koji žive od „nesamostalnog rada“, užurbano traži slabe točke u vladajućoj gospodarskoj politici. Pokušava voditi kampanje u kojima je HDZ isključivo kriv za pad kupovne moći građana i nedostatne mjere u stambenoj politici.
Na taj su način rast cijena sveli na manjkavu državnu regulativu i nazivaju je „Plenkovićevom inflacijom“. Smatraju da se uporno ponavljanje te teze kad-tad mora odraziti na srozavanje povjerenja vladajućima. Izborna matematika ni kod njih ne pita za cijenu. Čini se da se trenutno više bave tumačenjem Plenkovićevih pogrešaka, pogotovo nečinjenja, nego oblikovanjem vlastitih programa.
Populizam je, dakle, naša neumoljiva svakodnevica. S razlogom strahujemo da će to i trajno ostati. Koliko god prema pokojnom Bandiću iskazivali odbojnost, pokazalo se da je bio prorok u našem političkom selu.
NEDAVNO OBJAVLJENO
