Sigurno vam se duboko urezalo u pamćenje kako je HDZ-ov lider Andrej Plenković u slučaju stranačkog sudruga Tomislava Sokola prije kojeg tjedna na barokni način demonstrirao svemoć, nedodirljvost i autokratičnost. Satro ga je u crnu zemlju. Jednim mu je potezom prokazao uspinjanje po HDZ-ovoj hijerarhijskoj lijani, a drugim izbrisao stranačku budućnost. Čeka se još stranački strašni sud, koji vrlo rijetko preskače inkvizitorske metode preodgoja. Šibica je već izvađena iz kutije. Neka se stranački „spavači“ barem nelagodno meškolje.
Koliko god to brutalno zvučalo, ali Plenkovićevo je brisanje poda svojim eurozastupnikom bila odlična vijest za Hrvatsku. Tanašna nada da možda i nije baš sve propalo u višegodišnjem srozavanju i sustavnom poništavanju ionako skromne hrvatske parlamentarne demokracije. Sokol ga se usudio javno napasti kako bi u stranačkim redovima pronalazio nove saveznike u mijenjanju HDZ-ove ideološke i političke orijentacije. Umjesto Plenkovićevog svrstavanja u desni centar, makar bio fluidan i nedosljedan, Sokol je otvorio put prema klasičnoj hrvatskoj desnici. A ona je uvijek bila ultranacionalistička, klerikalno usmjerena, netolerantna, ksenofobna, zacementirana u prošlost i jako mrzovoljna prema Europskoj uniji.
Za bolje je poznavatelje europskih zbivanja to je neka kombinacija najmračnijih epizoda kakve su u Poljskoj i Mađarskoj desetljeće-dva osmislili rigidni desničari, braća Kaczynski i Orban. U Sokolovoj bi viziji zacijelo bilo važnije što se govori na Kaptolu, u braniteljskim udrugama, na hodanju za život i klečanju po trgovima, kao i herceg-bosanskom Mostaru, nego u Banskim dvorima i državnim institucijama.
CRNOKOŠULJAŠI
Samoljubivi Plenković to nije mogao dopustiti. Nije želio živ biti politički sahranjen. Zato je kanonada za žestokog desničara Sokola zapravo bilo efektno spašavanje svoje neokrunjene glave. Demokratska ga je javnost u tome po pravilu manjeg zla naprosto morala podržati. To je ona priča o začepljenom nosu prilikom donošenja racionalnih i građanski odgovornih odluka, što s emocijama i moralom nema puno veze.
Plenković, međutim, nije mogao samo tako pobjeći od svoje nedemokratske prirode. Šamaranje preambicioznog Sokola bilo mu je od koristi, ponajprije kao jasna poruka prikrivenim stranačkim buntovnicima. No, istodobno se pojavio ogroman problem. Oni koji su time izravno ili posredno dobili po prstima su stranački dužnosnici i aktivisti, a i ne tako zanemarivo biračko tijelo.
Budući da nema političke grupacije koje bi se premijer mogao olako riješiti, pogotovo u varijanti kad bi ojačali redove njegovih varljivih koalicijskih partnera, Domoljubne koalicije ili suverenista, trebalo je odmah pokazati kako ipak nije politički daleko od unaprijed osuđenog stranačkog ekstremiste. Nije se smjelo posumnjati da se stranka, osokoljena thompsonovskim porukama i crnokošuljaškim ispadima, ipak vraća u mlaki politički centar. Onakav centar u kojemu vlast vodi demokratski dijalog sa svojim građanima i u kojem je društveni i gospodarski razvoj važniji od stalnog komemoriranja žrtava prošlostoljetnih ratova.
12 APOSTOLA
Premijer je za svoje efektno vraćanje u nacionalističko ozračje izabrao prošlotjedno zagrebačko okupljanje hrvatske dijaspore. Tu se rasplakao nad nepravednim zakonskim rješenjem vezanim uz broj saborskih mandata. Optužio je predsjednika Zorana Milanovića, a koga će drugog, da je kao oporbeni čelnik 2010. ucijenio bivšu premijerku Jadranku Kosor za promjene Ustava kojim su mandati hrvatske dijaspore s prvotnih 12 smanjeni na sadašnja tri.
Plenković je to nazvao velikom nepravdom, koja je navodno dovela u pitanje kontinuiranu brigu o Hrvatima izvan domovine. Da je po njemu, naglasio je, ne samo da bi 12 „apostola“, gotovo uvijek iz srednje Bosne i zapadne Hercegovine, bilo žurno vraćeno u saborske klupe, već bi se opet glasalo i izvan hrvatskih diplomatskih predstavništava, znači u javnim prostorima i crkvama. Trenutno ga, doduše, u tom plemenitom naumu sputava oporba koja nije sklona potrebnoj dvotrećinskoj većini za promjene Ustava, a zatim i izbornog zakonodavstva.
Vjerojatno nije potrebno „prevoditi“ široj javnosti čime se to Plenković umiljava potencijalnim HDZ-ovim biračima. Najmanji bi problem predstavljao rast broja saborskih mandata sa 151 na 160, iako je i prvotna brojka neracionalna za državu hrvatskih gospodarskih dosega. Bit je te ideje u drastičnoj promjeni političkih snaga. HDZ je na svim parlamentarnim izborima imao unaprijed osiguranih najprije 12, a u posljednje desetljeće i pol tri mandata. Ako nas sjećanje ne vara, samo se jednom dogodilo da svi izabrani nisu bili iz bosansko-hercegovačke HDZ-ove filijale. Kad se dogodilo dotad neviđeno iznenađenje, mandat je dobio ultradesničar prema kojem su se i ostali zastupnici HDZ-a doimali kao političke „kamilice“.
GOLO OČUVANJE VLASTI
U današnjim bi se okolnostima dogodilo da bi povećani broj HDZ-ovih zastupnika osjetno podebljao njihov izborni rezultat. Plenković je svjestan da SDP i Možemo po trenutnim rejtinzima imaju prevagu nad njegovom strankom, kojoj zbog niza gospodarskih i socijalnih dubioza ionako ne cvjetaju ruže, pa bi ga primirilo samo povećanje broja sigurnih mandata. To kazuje da premijer nije toliko sentimentalan prema Hrvatima izvan domovine, koliko je usmjeren na golo očuvanje HDZ-ove vlasti. Dijaspora, iako su Hrvati u BiH ne mogu tako nazivati jer su u susjednoj državi autohtoni i konstitutivni narod, uvijek je rezervna varijanta za HDZ-ove vlastodršce.
Drugi je razlog Plenkovićevog provokativnog istupa sve izraženije povezivanje HDZ-ovih tvrdih desničara, koji nikad nisu bili zanemarivi, s Domovinskim pokretom. Otkad su u koaliciji, u kojoj Penavina stranka sve češće postavlja demokratski upitne zahtjeve, HDZ-ovi su se desničari dodatno okuražili, ispipavajući koliko mogu oslabiti Plenkovićevu maksimalnu kontrolu u unutarstranačkom kadroviranju i definiranju političke strategije, s ciljem njegova uklanjanja s liderske pozicije. Ne smeta njih Plenkovićevo urušavanje demokratskih standarda, već činjenica da u cijelosti ne prihvaća reviziju novije hrvatske povijesti, javno ne promovira u praksi izraženu desničarsku radikalizaciju društva i otvoreno ne napada federalne vlasti u BiH.
Ne usudi se, primjerice, javno inzistirati na stvaranju posebnog hrvatskog entiteta, što sve češće čine čelnici Domovinskog pokreta, svjestan da bi ga u međunarodnoj diplomaciji odmah nazvali „hrvatskim Dodikom“. Možda bi hrvatski premijer nešto od toga i činio, s obzirom da se pred vlastitim jastrebovima stalno mora dokazivati, no svjestan je da bi time posljedično pogoršao hrvatski status u Uniji. Samim tim bi splasnula i šansa da se prebaci na neku od važnijih dužnosti u Bruxellesu. Neupitno je da ni u jednoj kombinaciji Plenkovićevi osobni interesi nisu u drugome planu.
TUŽNIJE I RUŽNIJE
Sve to dovodi do situacije u kojoj premijer vlastitim desničarima, kao i sljedbenicima u sestrinskoj stranci u BiH, poručuje da im Sokol i slični „mladoturci“ nisu potrebni. Želi unutar HDZ-a stvoriti uvjerenje da će i nadalje gurati njihove nacionalističke planove, samo što će to činiti na mudriji, smireniji, suzdržaniji i prikriveniji način. Prerano je zaključivati koliko će u tome imati uspjeha, jer istodobno gubi bitku protiv inflacije, koja mu oslabljuje pozicije u ukupnom biračkom tijelu. Posljedica je prebacivanje fokusa djelovanja na neke druge političke, gospodarske i socijalne teme, čime stranački radikali opet neće biti zadovoljni.
Imajući sve to u vidu, izvjesno je da desničarski pritisak može popuštati tek nagađanjima da bi se Plenković mogao Domovinskom pokretu trajno zahvali na koalicijskoj suradnji, što bi bitno oslabilo i njegove unutarstranačke oponente. S obzirom da nema osiguranu saborsku većinu, Plenkoviću odgovara da to permanentno bude kuloarska prijetnja, ne bi li se Penavina ekipa ponešto primirila, tim više što su u međuvremenu i oni osjetili slatkoću vlasti. Obični bi, pak, građani u takvom manje lošem scenariju bili zadovoljni što Hrvatska nije postala još nefunkcionalnija, grotesknija i korumpiranija nego što je to danas. Uvijek može itekako tužnije i ružnije.