Foto: Novoobnovljena zgrada Muzeja Grada Koprivnice
Na zgradi Muzeja grada Koprivnice, koji je, po nekim svojim dijelovima, najstariji arhitektonski objekt u našemu gradu, nedavno su završeni kompleksni radovi energetske obnove.
Zajedno s tim radovima učinjeni su i građevinski zahvati i prostorne izmjene koje će omogućiti organizaciju novoga postava Muzeja i nastavak djelovanja ove najvažnije gradske kulturne institucije. Ne ulazeći u kvalitetu građevinske obnove, želimo ukazati na jedinstvenu šansu koja se otvara samom činjenicom da će Muzej još jedno vrijeme biti „prazan“.
Ta praznina i splet trenutnih okolnosti zapravo otvara jedinstvenu povijesnu šansu stvaranja koprivničkog muzeja kao muzeja zajednica. Našoj gradskoj komuni daje se mogućnost suvremenog koncipiranja inovativnog koncepta muzeja koji nastaje voljom i sudjelovanjem čitave zajednice.
Muzeji današnjice nisu institucije koje bi morale služiti reprezentaciji „bogate prošlosti“ i statični izlog artefakata i povijesnih dokumenata. Muzeološka teorija i praksa danas od muzeja traži aktivno sudjelovanje ne samo u definiciji prošlosti nego i u sukreaciji sadašnjosti, pa i predviđanju budućnosti.
Mada te teze izgledaju kao fraze, one u osnovi znače da muzej mora biti kreativni motor (lokalne) zajednice koji neće biti pasivni registrator nego pokretač i činilac razvoja: kako svojim djelovanjem, programima i projektima tako i važnim segmentom – izlaganjem muzejskih zbirki.
Za početak razmislimo o mogućnosti da mi u Koprivnici ne upadnemo u zamku tzv. stalnog postava, jer bi on značio arbitrarno određenje „kraja povijesti“ i uspostavljanje konačne istine. Umjesto toga, muzejski postavi trebaju reflektirati stanje društvenih procesa i trajanje povijesti te stvarati situacije aktivnog odnosa prema povijesti i baštini, biti generatori promjena (kako to, uostalom, lijepo govori i slogan Muzeja grada Koprivnice), ukratko: postavi trebaju biti sredstvo, a ne cilj ili – kako bi se aktualnijim jezikom kazalo – moraju biti softver, a ne hardver.
Sredstvo da se posjetilac, korisnik, građanin ili učenik pokrene i postane dio kotačića koji dovodi do neke istine, a ne da ostanu pasivni primatelji kojima je predočena gotova, bespogovorna, završna verzija nečijega izdvojenog viđenja.
Tu su, dakako i nova komunikacijska sredstva koja pomažu u toj spoznaji, ali s pretpostavkom da se želi pojedinačni muzejski predmet pretvoriti u nositelja višestrukih značenja. Pri takvom konceptu muzej više nije institucija arbitrarnog tipa, čiji stručnjaci postaju jedini tumači, nego je njegova definicija, odnosno, u ovome slučaju, prezentirana baština rezultat djelovanja ili barem utjecaja cijele zajednice.
Pri tome, kustosu u muzeju (stručnjaku) nije oduzeto pravo meritornog interpretatora, definiranja koncepcije, izbor predmeta, itd. nego baš suprotno: on postaje koordinator zajedničkog projekta i njegov glavni realizator, ali samo uz suradnju sa zajednicom. U tu zajednicu spadaju i znalci i neznalci, a među njih treba ubrojiti i sve one koji su radili u Muzeju ili su s njome surađivali (a njih je doista ogroman broj). Nije, dakako, riječ o floskuli ili pseudodemokratskoj gesti nego o tome da institucija pripada cijeloj zajednici kao i posao koncipiranja njezinog postava.
Sadašnja struktura Muzeja grada Koprivnice je – neka nam bude dopušteno reći – visokokvalificirana, stručna, sa specijalističkim znanjima i osjećajima za suvremene koncepte muzeja. S javnošću ili bez nje sigurno je da će ta ekipa izvesti projekt novoga postava na zavidnoj razini, mada i sama priznaje da „ne želi muzej koji se doživljava kao mjesto koje se ne mijenja i na koje posjetitelj nema nikakvog utjecaja“. U tom smislu indikativne su sjajne muzejske akcije Muzej za 5, Baština je zabava ili Ropotarnica, kao i više priloga teorijske naravi o „novome muzeju“.
S toga, plediranje za participativnost može izgledati kao forma, politički populizam ili zakašnjela reakcija, ali u ovome slučaju znači dvije bitne stvari: Muzej je institucija zajednice i mora na neki način biti njezin izraz i slika; Muzej pripada zajednici, pa je time i koncept njegova postava zajednički izraz struke, odnosno zaposlenika i širokog korisničkog znanja i iskustava čitave zajednice.
Iz svih tih razloga, predlažemo slijedeći koncept: u „prazan“ prostor obnovljenog Muzeja privremeno premjestiti materijal svih muzejskih depoa, izložiti, dakle, cjelinu građe (tj. onoliko koliko je tehnički moguće), stvoriti „otvoreni depo“ kao izazov i poticaj za široku, organiziranu ili spontanu, ali svrhovitu raspravu, javni dijalog unutar, ali i izvan lokalne zajednice.
U razgovorima će sigurno biti neizvedivih prijedloga, ali nemojmo omalovažavati znanje, osjećaje, potrebe i viđenja tzv. široke publike. Uostalom, među njima je i niz, na drugim područjima (od koji su mnoga bliska muzejskoj djelatnosti) afirmiranih, vodećih stručnjaka u Hrvatskoj, pa bi bila golema šteta ne „iskoristiti“ i njihova znanja i iskustva. Jer, postav je zbog građana, a ne zbog kustosa i njihovih karijera. Uostalom, završnica ionako pripada njima: postav je rezultat struke, ali uz maksimalnu komunikaciju sa korisnicima.
Znamo da takav koncept „otvorenog muzeja“ predstavlja izlazak iz „zone komfora“, iniciranje rasprava, polemika, sučeljavanje argumenata (kome to treba u uhodanom ritmu rada i života?). Ali, taj pokušaj bio bi ne samo prva prava demonstracija postulata i metoda „nove muzeologije“ u praksi nego i primjer kojim bi koprivničko iskustvo moglo postati internacionalno poznati primjer.
Znamo za iskustva tzv. otvorenih depoa u muzejima, znamo da su lokalne zajednice ponegdje (u malim sredinama) bitno odredile sadržaj i strukturu svojih zavičajnih ili memorijalnih muzeja, znamo za učestalu praksu tzv. radionica (i, nažalost, za puku formalnu obavezu i rutinu takvih skupova), znamo za inicijative malih, kvartovskih muzeja (uostalom, jedan takav model smo u susjednom gradu i sami inicirali), dakle, upoznati smo s inicijativama sličnoga karaaktera, ali još nigdje i nikada nismo naišli na mogućnost ostvarivanja modela poput ovoga.
Daje li nam to šansu za epohalni iskorak?
MARIJAN ŠPOLJAR, povjesničar umjetnosti i bivši ravnatelj Muzeja
ANTONIO GRGIĆ, poznati arhitekt, umjetnik i teoretičar arhitekture
NEDAVNO OBJAVLJENO
