Prije dvadesetak dana poslao sam nakon podužeg vremena jedan tekst na portal „Danica“, tekst koji se kod mene u nekom kutu mojeg računala „kiselio“ već podosta vremena.
Kako ne čitam novine, ne gledam političke emisije, jedini pravi izvor informacija su internet i nekoliko meni interesantnih portala. Mjesečno napišem jednu objavu na fejsu, za neki meni važan datum, ili me pak „izazove“ neka „čudesna i pametna“ informacija naših javnih osoba. Davno sam u jednom kratkom obrazovnom filmu na temu poslovnih komunikacija čuo rečenicu „čovjek nije otok“ što jer zapravo tako jednostavna i istinita misao.
To će reći da, htjeli ili ne, moramo nužno održavati kontakte, moramo komunicirati, biti obaviješteni, da bi znali tko smo i što smo. U doba modernih tehnologija komuniciranja, komunikacija (bila verbalna ili neverbalna) je stvarnost, nužnost ma kakva ona bila. O brzini, točnosti i „točnosti“ ne bi trebalo gubiti puno vremena. Dok kihnete u Iloku, već se sve zna i u Konavlima. No da ne gubim vrijeme na teoriju komuniciranja.
Šok i nevjerica
Sve što se dogodilo nakon mojeg „Otvorenog pisma…“ objavljeno na portalu „Danica“, a kasnije i na fejsu, kod mene je stvarno izazvalo „šok i nevjericu“. Na mojim povremenim objavama na fejsu uvijek se nađe 15-20 reakcija i to uglavnom mojih prijatelja, dobrih poznanika ili ponekad zalutalog znatiželjnika. Kad krenete pisati ovakav tekst, morate biti svjesni da će biti i ugodnih i neugodnih reakcija, ali ovo…? Napisao sam neke knjige, pisao kolumne u lokalnim novinama, imao svoj blog, bilo je reakcija, pa i razgovora o nekoj temi i tu se priča završila.
Od prvog dana objave teksta mobitel, pa i fiksni telefon, ne prestaju zvoniti, stižu mi poruke od znanih i neznanih, stižu prijedlozi za prijateljstvo na fejsu. Nisam mogao ni pretpostaviti da bi jedan ovakav tekst mogao izazvati toliko „palčeva u zrak“, velik broj komentara ili pak djeljenja. Neznam tko su svi ti ljudi ali svakako mi je drago da su me razumjeli i podržali.
Naravno da je bilo i onih ružnih i negativnih ali sam unaprijed znao da će se nešto tako dogoditi. Znate već ono „komunjara“ i slični epiteti. Jedan me pak komentar nasmijao i podsjetio na moju mamu Maricu. Trebalo bi autora „tužiti za krađu intelektualnog vlasništva“. Čovjek je napisao: „Psiholog, a treba mu psihijatar!“ Naime kaj! Nekad davno sam bio malo nestašan, ne sjećam se o čemu se radilo, ali je moja mama izgovorila baš tu rečenicu:“Ti si psiholog, a treba ti psihijatar!“ Bravo mama!
Dalmacija protiv Podravine
Pokušat ću se prisjetiti nekih poruka, mailova koji su me stvarno iznenadili i razveselili. Jedan ugledni koprivnički liječnik mi je rekao:“Čuj stari. Od danas ti govorim Vi!“ Hvala ti prijatelju. Dobijem poruku od poznanika s javne televizije s kratkom porukom: „Iskreno i hrabro. Pozdrav! Jedan mladi čovjek kojeg davno ne viđam poslao je samo dvije riječi: Bravo. Čestitam! Onda mi se pak jave dvojica dragih prijatelja iz Dalamacije, s kojima sam proveo 20-ak ljeta u Milni na Braču i s njima odigrao bezbroj partija bele po sistemu: Dalmacija protiv Podravine. (Domaćin je također bio/je Podravec).
No onda je uslijedilo nekoliko stvarno velikih IZNENAĐENJA, kakva se naprosto ne događaju svaki dan.
Teško mi je rangirati sva „iznenađenja“ po važnosti pa ću početi od onog kojeg se čovjek stvarno „ne nada ni u snu“. Javio mi se kolega Zdenko Kon IZ IZRAELA!!! Kolega s fakulteta kojeg nisam vidio još od davne 1968. godine kad smo privodili kraju studij psihologije. Pamtim ga kao pravog Slavonca zaljubljenog u Osijek. Surfajući po fejsu naišao je na moj tekst, proradila su davna sjećanja, vjerojatno i nostalgija, i poslao mi jednu podužu poruku.
Zaposlio se krajem šezdesetih u „Belju“, gdje je radilo još troje psihologa, pa u „OLT-u“, gdje također nije bilo previše sreće i… bilo je: potpiši ili…? On nije potpisao! Gdje je izlaz? Imao je 48 godina, suprugu i dvoje odrasle djece. Kako je porijeklom Židov, prisjetio se svoje pričuvne pradomovine Izraela, gdje je imao neke rođake, spakirao kofere i s obitelji otputovao.
Poruka iz Izraela
Nova država, nova sredina, nepoznati jezik ali srećom relativno je lako pronašao posao i on i supruga. Da prati sve što se događa u njegovoj staroj domaji svjedoči završna rečenica ove poruke: Nažalost situacija u državi je katasrofalna, naš premijer „blizanac Plenkija“, već trideset godina vodi zemlju u propast, ekonomsku, političku i međunarodnu, no o tom potom, drugi put. Srdačan pozdrav tebi i obitelji. Zdenko!
Dragi moj prijatelju Zdenko. Bojim se da ćemo se teško više ikad vidjeti i obnoviti neka divna sjećanja na nezaboravne studentske dane. Prisjeti se one „Ostajte tamo“ Alekse Šantića. Ja pak 2000. (dvijetisućite) godine nisam imao drugu, „pričuvnu domovinu“, pa sam se „iselio u privatni sektor“ s navršenih pedeset i šest (56) godina. To je pak priča za neku moju novu knjigu koju ću, nadam se, imati prilike dogotoviti kroz koji mjesec. Teme iz tih vremena su neiscrpne i moraju se staviti na papir.
Nekako mi se nameće još jedna životna priča upravo iz 2000-te. Ja sam u Podravki na izlaznim vratima i već prikupljam informacije oko potencijalnih kupaca mojih programa. Za jednu hrvatsku auto-kuću napravio sam prezentaciju programa, bili su zadovoljni, no predložili su da napravim još jednu prezentaciju programa pred vlasnikom njemačke tvrtke AVAG, gosp Stihlom, koja je u Hrvatskoj imala u vlasništvu nekoliko auto-kuća.
Učiteljica života
Sve je prošlo jako dobro na jednodnevnoj prezentaciji na Plitvicama, slijedio je poziv na dodatni trening u Augsbug kako bi bolje upoznao tvrtku i rječnik struke u auto branši. Ono što je za ovaj tekst interesantno je velika sličnost sa slučajem mojeg kolege Kona. Među petoricom menadžera iz AVAG-a bio je i gospodin NIKOLA KIRCHGOESLER, rođeni Osječanim koji je kao Folksdojčer morao posle onoga rata napustiti svoj Osijek i Slavoniju.
Potražio je svoju „pričuvnu domovinu“, iselio se u Njemačku i kao kompanjon gospodina Sthila radio do mirovine. Na toj prezentaciji mi je puno pomogao jer je „slavonski jezik“ govorio kao da je iz Osijeka otišao jučer. No Slavonac se iz njega nije nikad „iselio“. Kad je mogao ponovo dolaziti u svoju „rodnu domaju“, sad kao „rođeni Nijemac“, kupio je kuću na Jadranu, a njegove veslice nisu mogle biti bez bogate trpeze slavonskih specijaliteta i dobre tamburaške glazbe. Gospodin Nikola nije bio podoban za novu socijalističku vlast, a moj kolega Zdenko nije bio dobar za novu vlast devedesetih. Kao da se povijest ponavlja? Je li povijest ipak učiteljica života?
Drugo pak „iznenađenje“, ne baš preveliko, ali svakako veliko ako se s čovjekom ne vidite od daleke 2000. godine. Prije desetak dana javio mi se Slavek, bivši suradnik iz Zagreba, kojega sam posljednji put vidio upravo 2000. godine za vrijeme mojeg zadnjeg službenog puta u Pragu dok smo još bili Podravkaši. Podsjećanja na stare dane, na kojekakve štiklece, rezime zdravstvenog stanja i ono: „Rado bi te videl i malo se o svemu s tobom pospominjal“.
Hvala ti i piši dalje
Za sam kraj još dvije stvarno iznenađujuće situacije, sa dvije stare prijateljice, dvije udovice dvojice mojih pokojnih prijatelja. Obje žive u Koprivnici, ali nekim slučajem se nismo vidjeli vjerojatno i više od deset godina. Prošlog tjedna, zvoni mi mobitel, na zaslonu nepoznati broj, ali se ipak javim. Prvom rečenicom sam prepoznao glas i dragu prijateljicu koja nažalost ovu našu svakidašnjicu može pratiti samo iz svojeg stana na društvenim mrežama. Mala je vjerojatnost da dobijemo priliku ispričati se u živo. Ponovila je nekoliko puta:„Hvala ti i piši dalje!“
Njezina je pak prijateljica i istomišljenica, srećom u još dobroj zdravstvenoj kondiciji, pokucala na moja vrata dva tri dana kasnije. Na trenutak nam je trebala koja sekunda da se prepoznamo, a sreća i zadovoljstvo da se vidimo nakon toliko vremena, bilo je obostrano. „Nisam htjela zvati. Morala sam doći, vidjeti te i reći ti da sam pažljivo pročitala sve što si napisao. Hvala ti!“ Proveli smo desetak minuta u prisjećanju na vremena koja smo svojedobno proveli na nekim obiteljskim druženjima.
Hvala još jednomn mnogobrojnim, dobronamjernim ljudima koji su pokazali razumijevanje za moj način razmišljanja i odnos prema našoj svakidašnjici. Iako u veteranskim godinama dozvolit ću si za kraj ipak dozu optimizma i vjeru u neka nova bolja vremena.