Foto: danica.pro / Prosvjedi za Liku u Zagrebu
Lijepo bi bilo da više nema naivaca koji misle da je HDZ-ovu vlast, zasnovanu na klijentelizmu i korupciji, moguće tijekom četverogodišnjeg mandata smijeniti u hrvatskom parlamentu. Što god se u državi lošega događalo, a to je teško i pobrojavati, HDZ-ova saborska većina ne samo da nije bila okrznuta, već se povećavao broj zastupnika koji su ušli u klub vladajućih, ili su naglo odlučili glasati „po savjesti“, kako to vladajućima odgovara.
Situacija oko ličkog, benkovačkog i varaždinskog opasnog otpada trenutno je toliko opasna i dugoročno pogibeljna da bi se po tom Murphyjevom zakonu apsurda, karakterističnom za društva u kojemu su izokrenute i relativizirane sve vrijednosti, logično bilo da Plenkovićeva stranka u Saboru dobije još koju ruku. „Žetončića“ je na političkom tržištu više nego u kakvoj pristojnijoj kockarnici. Nek’ se nađe! A možda se rastom njihova broja dodatno primire i desničarski ekstremisti iz koalicijskog Domovinskog pokreta.
Ako je suditi po informacijama o previranjima u trenutno još uvijek oporbenom Istarskom demokratskom saboru, HDZ bi uskoro mogao predstaviti svoje nove „manekene“. Idealističko razmišljanje o tome kako je krajnje vrijeme da Hrvatska dobije vlast koja bi istinski promišljala u korist svojih građana, a ne interesnih lobija, mafijaški ustrojenih i pod zaštitom stranačkih moćnika, političkim se realistima čini kilometrima daleko. Stotinama kilometara! Nema je na horizontu.
Jest da je tome dijelom kriva bljedunjava oporba, no glavni je problem u plaćama i privilegijama političke elite. Plenković je saborskim zastupnicima, državnim dužnosnicima i cjelokupnoj lokalnoj samoupravi osigurao visoka primanja i dodatne pogodnosti, što je dosad neviđena razina proračunskog bezobrazluka. Zato praktički nikome nije do prijevremenih izbora.
Rijetki su, pogotovo iz oporbenih redova, oni koji mogu računati da će na idućem izlasku na birališta osvojiti mandat. U javnosti bučno ponavljaju teze o potrebi žurne smjene HDZ-ove „hobotnice“, dok se intimno nadaju da parlamentarni izbori do 2028. neće biti raspisani.
Odreći se oko četiri tisuće eura mjesečno? Više ne raditi koliko ti se i kada ti se svidi, ako ti se svidi? Odbaciti uživanje u medijskoj pozornosti? Nemati više mogućnosti da na političkog protivnika istresete sve svoje frustracije i pokažete svo bogatstvo uvreda i iskaza netolerancije i mržnje u hrvatskom jeziku? Jako teško. Nisu hrvatski političari mazohisti. Oni građane vole na teorijskoj razini. Ne, međutim, toliko da bi sami snosili teret na takvom putu prema općem blagostanju. Nisu oni isposnici biblijskog tipa. Jednom se živi!
Što onda ostaje nezadovoljnim građanima u pokušaju ubrzanijeg mijenjanja surove hrvatske zbilje? Model je provjeren u subotu na masovnom zagrebačkom prosvjedu. Jedini je način, dakle, da građani koriste svoje ustavno i demokratsko pravo javnih protesta. Svako okupljanje mora biti u zakonskim okvirima i bez ikakvog oblika nasilja, uključujući i ono verbalno. Zagrebački je skup povodom nelegalnog odlaganja 37.000 tona opasnog otpada u Gospiću pokazalo da je to moguće i da daje bolje rezultate od saborskih i raznih medijskih rasprava o gorućim problemima.
Vladajući se HDZ tijekom godina toliko izvještio na blokiranju i anuliranju oporbenih i građanskih inicijativa da ga ne uznemirava i ne primorava na akciju bilo kakva razmjena argumenata, koliko god oni bili čvrsti i usmjereni na opću dobrobit. Tu i tamo padne neko HDZ-ovo mutno obećanje da će se nešto mijenjati ili poboljšati, a svako saborsko izglasavanje povjerenja Vladi ili pojedinim ministrima nema nikakve šanse za uspjeh. Štoviše, ono je još jedno u nizu oporbenih blamaža, jer se nikad ne događa da svi potpisnici takvih inicijativa dođu na glasanje.
Plenkovićeva stranka uvažava samo snagu masovnih okupljanja, ukoliko ih ne organiziraju oporbene stranke. To podrazumijeva barem nekoliko desetina tisuća prosvjednika. Brojčano skromnije izraze građanskih okupljanja kao da ni ne primjećuju. Imaju određeni respekt isključivo prema rijekama ljudi koji se slijevaju na trgove ili neuralgične točke pojedinih problema i afera.
Vladajuće mogu uzdrmati tek vrlo bučni, emocionalni i neugodnim transparentima prošarani istupi nezadovoljnika, pogotovo ako se može zaključiti da među njima nema uobičajenih ideoloških polarizacija. Takvih je u demokratskoj Hrvatskoj dosad bilo samo nekoliko, vezanih uz obrazovanje i socijalu. Nije ni tu bilo nekih dugoročnijih rezultata, ali se barem pokazalo na koji se način nezadovoljstvo može kanalizirati.
Najnoviji je zagrebački skup u tom smislu predstavljao dodatni iskorak. Građanske je udruge poučio da u zahtjevima i rokovima u odnosu na vladajuće treba biti jasan i rezolutan, ali i otvoren prema svojim političkim ili svjetonazorskim neistomišljenicima ukoliko se identificiraju zajednički ciljevi. Jednako tako, da pred Vladom nema uzmicanja i prihvaćanja djelomičnih rješenje.
Prosvjede ne mogu voditi plašljivci, kalkulanti i osobe koji imaju određene mrlje u biografijama, jer će obavještajni i pravosudni aparat kompromitirajuće podatke promptno dostaviti Banskim dvorima. Vlast je uvijek spremna na najprljavije poteze kako bi razbila ili barem oslabila prosvjede. Bitno je, naposljetku, da se kao predvodnici masovnih okupljanja ne pojavljuju političke stranke, osim u smislu logističke potpore.
Iz HDZ-ova reagiranja isključivo na masovni bunt može se izvući jednostavan zaključak. Takav način percipiranja društvene zbilje kazuje o sve većoj bliskosti vladajućih autoritarnim metodama vođenja države, na što poduže upozoravaju brojni politički analitičari. Plenkovićeva stranka nimalo ne drži do društvenog dijaloga o razvojnim pitanjima, a rezolutno odbacuje i bilo kakve oporbene prijedloge i zakonska rješenja, čak i ako nisu politički usmjerena.
Odavno nema nikakve dvojbe da je Plenković tek malo umivenija varijanta srbijanskog autokrata Aleksandra Vučića. Predsjednika susjedne države mogli su usporiti jedino učestali masovni građanski prosvjedi, zbog čega je prisiljen i na raspisivanje prijevremenih izbora. Poštuje, dakle, samo silu. Da bi i hrvatska vlast počela služiti svojim građanima, potrebni su češći iskazi građanskog bunta.
Kad vlast prekrši obećanja, mora biti svjesna da će trgovi biti puni nezadovoljnika, a nakon toga slijedi pad HDZ-ova rejtinga i dodatno učvršćivanje premijera Plenkovića na poziciji najomraženijeg hrvatskog političara. Samoljubive i samodostatne osobe, za kakve je Plenković pokazni primjer, tada će ipak povući neke poteze kako bi se oslobodile takve stigme. Neće to učiniti zbog građana, nego zbog sebe samih, što u krajnjem slučaju i nije toliko bitno.
Problem je hrvatskih građana što nemaju kulturu javnog prosvjedovanja. Čini se da takvo zaziranje od masovnih okupljanja vuče svoje korijene iz komunističkog razdoblja, kada je to tumačeno kao izraz protudržavnog djelovanja, samim tim i bilo kažnjavano. Produžilo se to i na osjetljivo razdoblje Domovinskog rata i poraća, što su zatim kao „stanje duha“ zloporabile HDZ-ove vladajuće garniture. Plenković je u tom smislu vrhunac sputavanja i omalovažavanja takvog iskaza demokratske volje građana.
Hrvatski građani moraju biti svjesni da je u razvijenijim europskim zemljama, koje nemaju problema s demokratskim standardima, javno prosvjedovanje ustaljeni i poprilično efikasni način političke borbe. Građane se zbog toga nitko ne usudi etiketirati. Posebno se u tome ističu Francuzi, kojima je i promjena cijene goriva dovoljna za izlaske na ulice, a česta su i masovna demonstriranja o nizu pitanja u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Italiji i drugim zemljama.
Hrvatska je u tom kontekstu u fazi svog demokratskog sazrijevanja, jer građani tek počinju uviđati da su politički forumi samo početna stepenica u suočavanju s društvenim problemima. U slučaju neuspjeha, slijedi nešto puno ozbiljnije – javno iskazivanje građanske volje. Nema vlasti koja se tome može trajnije uspješno opirati.
NEDAVNO OBJAVLJENO
