Foto: ARHIV / ILUSTRACIJA
Uspoređivanje Andreja Plenkovića s Lujom XIV. odavno nije nikakva novost. Hrvatski premijer, kao nekad i Kralj Sunce, pompozno se ukazuje u javnosti kad treba objaviti kakvu dobru vijest, dati neki novi poklon narodnim masama, ili barem ono što se kao takvo pokušava prodati. Nije francuskom kralju bilo tako lako kao hrvatskom premijeru, jer nije imao piarovca Marka Milića da ga pripremi za blistave ispade velikodušja, niti je imao medikamente koji bi ga proljepšavali, ali je povijest vrednovala njegov trud. Ni pauni sa zlatnim perjem nisu mu bili ravni, niti su to smjeli biti. Jer, kako je govorio, država – to sam ja! Samo ja. Valjda će učiteljica života biti tako milostiva i prema Plenkovićevom izgaranju u borbi za naše bolje sutra. U tužnoj trajnotranzicijskoj zemlji Hrvatskoj drugi ionako nisu bitni.
Nakon najnovijih zbivanja unutar HDZ-ova vodstva, Plenković je ušao u novu, još višu fazu doživljavanja sebe samoga. Teško je to racionalno objašnjavati. Zato je ponajbolja metafora o prvoj božjoj zapovijedi: Ja sam gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene! Kad ga je uznemirio i razljutio hiperambiciozni mladac Tomislav Sokol, inače ne odviše simpatični HDZ-ov europarlamentarni zastupnik, Plenković kao da se zagledao u Mojsijeve kamene ploče. Dao mu je lekciju kakva nadilazi uobičajeno šamaranje nekog nepristojnog političkog balavca.
U punoj je raskoši predstavio i vlastiti model upravljanja vladajućom strankom, koji se samo logički naslanja na sve već viđeno. Model je to s Plenkovićevim autorskim pravima koji u interesu najšire hrvatske javnosti zaslužuje biti pozornije proučen. Posljedice onoga što se događa sa zlosretnim Sokolom ne tiču se, naime, samo HDZ-a. Mogao bi to biti obrazac metastaziranja nekontrolirane političke moći koju kad-tad osjeti svaki hrvatski građanin.
Krenimo s lako uočljivim spoznajama. Zaplet koji bi se prema poznatom hrvatskom filmu mogli nazvati i „Sokol ga nije volio“, počinje onog trenutka kad je taj mladac došao do zaključka da neovisno o dozvoli sa samog vrha može iskazivati i obiteljske planove. Njegova jednako ambiciozna supruga zaželjela je postati šeficom HDZ-ovih zagrebačkih žena.
Nije to neka prestižna dužnost, jer su u stranačkom tradicionalističkom miljeu žene tek nužna dekoracija. Za njih je uobičajeno plaćati i kazne zbog podzastupljenosti na izbornim listama. No, i tu se red mora znati, a pravo na izbor ima samo osoba koju je Plenković amenovao. Zagrebačko stranačko vodstvo to samo provodi u praksi. Nije njihovo da misle.
Kad je dotična, upozorenjima unatoč, ipak ušla u kadrovsku močvaru, trebalo je zastaviti takav napadaj anarhije. Zbog navodnih ne baš lijepih riječi o HDZ-ovim pravilima igre u posljednji se trenutak morala povući. Možda bi to bila tek sitnija packa ocu obitelji, da se isti nije o svemu osokolio progovoriti javno. Neoprostivi grijeh. Vječni. Ne postoji voda koja to može oprati.
Nekome bi se moglo činiti da je razlog pada u nemilost osokoljenog Sokola samo slabost prema ljutitoj supruzi, možda i nedostatak političke pameti, no iza kulisa se čuje i glas da je imao nagovještaj šireg iskazivanja stranačkog nezadovoljstva Plenkovićevim liderskim manirama. Još je intrigantnija verzija da Sokola podržavaju moćni crkveni krugovi, kao i utjecajne grupe iz BiH. U takvom je scenariju Sokolu bilo važno poručiti kronično podobnim stranačkim dužnosnicima da se zapravo kandidira za postplenkovićevsko razdoblje.
Paranoični je stranački predsjednik odmah shvatio da očekivano mahanje prstom tu ne bi bilo dovoljno. Nezadovoljnicima, samim tim i potencijalnim buntovnicima, trebalo je poslati snažnu poruku. Upravo je zato osokoljenog mladca javno izvrijeđao i dao mu do znanja da sjedi u lukrativnom Bruxellesu samo i jedino zahvaljujući njemu. Otvorio je i lov na njega, jer bi mu imenovao i nasljednika u parlamentarnim klupama, Marka Pavića, bivšeg ministra kojemu je u mandatu jedini potez vrijedan pozornosti bila kupnja skupih parfema.
Sokol je tako sa zakašnjenjem shvatio da mu je sve, baš sve, na kocki. Nije, ipak, spreman na političko isposništvo pa se počeo ispričavati. Cviljuckati. Jasno, krivo je i shvaćen. Završno šamponiranje mozga i ispiranje usta slijedi nakon što se vrati iz Bruxellesa. Svi ostali iz stranačkih mišjih rupa imaju dodatnih razloga za razmišljanje o eventualnom kadrovskom pišanju protiv vjetra.
Plenković je na taj način i onima s najmanje pameti demonstrirao kako funkcionira njegov sustav upravljanja HDZ-om. Na vrhu je samo i jedino on. Nikakvo imenovanje i lista od lokalne do državne razine ne može proći bez njegova odobrenja. Predsjedništvo i ostala stranačka tijela imaju jedini zadatak dati njegovim stavovima formalni demokratski okvir. Svaki dužnosnik mora prema Plenkoviću iskazati trajnu zahvalnost. Ne učini li to, bude li krzmanja, prešutno je maknut iz kadrovske košare.
Ako traži bespogovornu poslušnost, nešto ipak i daje. Poznavajući ovdašnje kokošarske političke manire, gdje je mjerilo svega debela lisnica, za svoje je kadrove nerijetko spreman zažmiriti na ostalih devet Božjih zapovijedi. Kako su velika većina HDZ-ovih članova i simpatizera smjerni kršćani iz prvih crkvenih klupa, znat će da nije toliki grijeh ogriješiti se, primjerice, na sedmu i desetu zapovijed. A ako im je promaknuo njihov sadržaj, sigurno će naći neku dobru dušu da im to pojasni. I opet će biti vječno odani svom lideru.
Postoji, doduše, i drugi način kontrole stranačkih dužnosnika. Riječ je o još jednom Plenkovićevom patentu. Pokazni je primjer Ivan Anušić, godinama njegov zasigurno najveći stranački suparnik. U kuloarima svašta govore jedan o drugome. Kako je staro pravilo da prijatelja trebaš držati blizu, a neprijatelja još bliže, Plenković je slavonskog baju natjerao da se izjasni želi li preuzeti odgovornost za državu pa mu je ponudio zacijelo i najteži posao – ministarstvo obrane.
Kolidiralo je to s najvećim svjetskim vojnim iskušenjima pa je Anušić toliko preokupiran trčkaranjem po skladištima oružja, ali i spoznajom kako bi se to u slučaju neuspješnog mandata odrazilo na njegovu karijeru, da se političkim intrigama i kombinatorikama više ne uspijeva ozbiljnije baviti. Plenković se u toj šahovskoj partiji pokazao nenadmašnim. Anušić je psihološki stalno u šahu.
Neki misle da je Plenković samo preuzeo autokratski stil vođenja stranke od njenog osnivača i lidera Franje Tuđmana. Ima u tome puno istine, posebno u potrebi iskazivanja potpune lojalnosti stranačkih dužnosnika. Pravo na političke vizije i smjerove vođenja državnog kormila imao je samo on. Najbolnije su to osjetili Josip Manolić i Stipe Mesić, dotad njegovi najbliži suradnici. Njihov je realizam i pragmatizam, ali zasnovan na demokratskim pravilima, bio kažnjen potpunom marginalizacijom, čime su bili prisiljeni na odlazak.
Tuđman se, međutim, razlikovao od Plenkovića po tome što nije imao interesa da se bavi unutarstranačkim kadroviranjima koja su bila ispod razine Predsjedničkih i Banskih dvora. Nisu ga zanimale ni tako važne stvari kao što je bilo gospodarstvo i još niz resora i različitih institucija. Tu su klanove vodili Pašalić, Šušak, Šarinić, Gregurić ili Valentić, koji su često bili i međusobno sukobljeni. Za razliku od prvog predsjednika, Plenković ne vjeruje nikome i zato drži da baš sve mora imati pod osobnom kontrolom. Ništa nije dovoljno malo da ne bi bilo važno.
Nesporno je da je takav model kombiniranja piarovske retorike i čvrstog držanja svih stranačkih uzdi učinkovit u držanju vlasti. Plenković je dokazao da to može trajati i puno desetljeće. No, kada stjecajem raznih okolnosti popusti stranačka stega, dosadašnji nedodirljivi vođa prvi će se naći na udaru dojučerašnjih poslušnika. Pokazat će se da su mu klimali samo zato što je jedini imao ključ njihovih karijera. Bit će jedini krivac za sve hrvatske probleme. Najviše će napredovati oni koji će ga u trenutku pada najviše obojati u crno. Tada će nešto ugrabiti i svakovrsni sokoli. Ukoliko ne ostanu polomljenih krila.
NEDAVNO OBJAVLJENO
