Prije 50 godina održana je Radnička konferencija Podravke na kojoj je direktor koordinator Dule Dučić slavodobitno progurao odluku da se kod Koprivnice, na sadašnjem PRC-u, izgradi ono što danas zovemo pokojna “Podravska klet”.
Dučić je tada isposlovao da se izgradi „rekreacioni punkt kako bi radnici mogli provesti vrijeme na zraku, na trim stazi i raznim spravama, u objektu u stilu podravske kleti kojeg treba izgraditi na piramida-brdu u kojem bi se mogli okrijepiti vodovodnom vodom i drugim pićima“.
Zemljište na „piramida-brdu“ bilo je, doduše u privatnom vlasništvu, ali koga briga: Podravka je zatražila eksproprijaciju pa je Skupština općine na čijem je čelu bio Štef Kapusta na ho-ruk piramida-brdo proglasila javnim interesom i donijela odluku o nacionalizaciji.
Tog je trena posađeno sjeme današnjeg PRC-a. Odnosno, Podravkina rekreacijskog centra, nekoć najljepšeg gastro izletišta naše Podravine. Bila je pozna jesen 1974. godine, kao i ova, s podravskim meglama, mirisima mošta i krampampule te božanskim koloritima.
ATAČEV MASTERPIECE
Restoran “Podravska klet” na opjevanom piramida-brdu u koprivničkom naselju Starigradu otvorena je 1976. godine. Ako je nešto autohtono podravsko u javnom prostoru našega kraja, onda je to svakako taj ambijent i taj restoran. Zapravo vrijedan artefakt na kojem su nam – pardon my french – jako zavidjeli i svi susjedi – od Varaždina i Međimurja do Virovitice i Bjelovara.
Gorička klet prekrivena slamom i ožbukana blatom i glinom zadržala je nekadašnji izgled, čak i interijer. Zasluga je to akademskog slikara Zlatka Kauzlarića Atača koji ju je pomno osmislio i udahnuo onu autohtonu, podravsku dušu. Tu je stara drvena preša, masivni drveni stolovi, glineni vrčevi za vodu i vino, starinske slike na zidovima… Nepatvoreni muzej u kojem se donedavno strašno dobro jelo.
A onda je prije desetak godina Podravka jednostavno odlučila zatvoriti svoj čuveni restoran i urediti onaj ispod piramida-brda, “Štagelj”, s velikom terasom okovanom pergolama i dječjim igralištem s plastičnim napravama. Da stotinu života još živim, nikad neću shvatiti zašto.
Danas sam, nošen nostalgijom i – kak bi Rade i Arsen rekli – tjeran jesenjim vjetrom, nakon dugo vremena opet skoknuo do Kleti. Ljepotica je zatvorena i kao da tiho jeca. Na bregu iznad nje je stari, rasklimani i oštećeni drveni vidikovac. Popeo sam se na njega, “na vlastitu odgovornost”. Sve je v megli.
PO KRATKOM POSTUPKU
I baš mi, s pogledom na Klet s vrha derutnog vidikovca, dođe žao da više nema neke radničke konferencije, poput one Podravkine prije pola stoljeća, i nekog direktora koordinatora, poput Duleta Dučića, da s ushitom krene u odluke i planove za veću ugodu radnog čovjeka i seljaka.
Toga nam danas nedostaje jer su na ugodu radnih ljudi i seljaka baš svi zabili. A prije nije bilo tako. Danas u ambijentu Kleti mogu uživati samo oni dubljeg džepa koji restoran bezeciraju za organizirane proslave rođendana, krstitki, svatova, poslovnih i inih životnih uspjeha.
Eto, da je meni danas pet minuta vlasti, ja bih to čuveno piramida-brdo u Starigradu opet proglasio javnim dobrom i nacionalizirao po kratkom postupku. Onako kako su to učinili direktor Dule Dučić i Podravka prije pola stoljeća.
Pa na tom brdu, u toj staroj podravskoj kleti koja odiše nostalgijom i toplim domom, napravio oazu ugode, komunističku utopiju u kojoj bi svaki radni čovjek i seljak – po onoj staroj Marxovoj – pio i jeo prema potrebama, a plaćao prema mogućnostima.