Foto: ARHIVA: Spavaonica u vojarni ipak će dobiti hrvatske madrace
Što je san svakog hrvatskog vojnika? Teško je pretpostaviti, no nakon teksta objavljenog na Danici ranije ovog tjedna, sigurno je da ga neće usnuti na madracu koji je MORH nabavio iz Srbije.
Problem zapravo nije niti u vojnicima i njihovim snovima, niti u Srbiji, a niti u madracima. U današnjem kriznom ekonomskom okruženju radi se i ispod cijene samo da bi se radilo i možda nešto i zaradilo. Famozna „nula“ pozitivnija je nego ikad, a za političke, nacionalističke i druge prepreke koje bi mogle stati na put poslovanju mjesta zapravo i ne bi trebalo biti.
Danas susjedi, a nekad zemljaci, Hrvati i Srbi međusobno su trgovali osim kad su se tukli, a i od toga je sada već prošlo 36 godina pa ideja da hrvatski vojnici spavaju na srpskim madracima i ne bi trebala biti toliko suluda. Ako ništa drugo, u duhu obnavljanja dobrosusjedskih odnosa, takav bi se potez mogao shvatiti kao jamstvo da hrvatski vojnici napokon mogu „mirno spavati“.
Za jedne madrac, za druge dušek, obje su riječi u naš nekada zajednički jezik došle iz svakome njihovih susjednih krajeva. Madrac je tako „uvezen“ iz arapskih zemalja prvo u Njemačku pa preko Italije u Hrvatsku, dok je dušek izvorno „proizveden“ u današnjoj Turskoj iz koje je dospio u Srbiju.
Bilo da se trgovalo riječima ili madracima i dušekima, trgovalo se oduvijek i to najprije među susjedima. To je praktično jer susjedi su si blizu i, iako si često međusobno idu na živce, najlakše je za nečim što nam zatreba posegnuti preko ograde vlastitog dvorišta.
Hrvatska tako već godinama posluje sa srpskim susjedima pa godinama unazad madrace i dušeke nabavlja za hrvatske kaznionice, staračke domove, škole, vojarne, a dobrom poslu pridružio se i MUP. U kriznim ekonomskim vremena, već smo utvrdili, političkim i nacionalističkim preprekama u poslovanju nema mjesta, a razmjena robe preko dvorišne ograde brza je i jeftina.
Problem je, međutim, u tome što se jedno govori, a drugo radi. MORH i ministar Ivan Anušić busaju se svakodnevno hrvatskim nacionalizmom o svoja hrvatska prsa i svakodnevno naporno rade na trajnom očuvanju hrvatske suverenosti i hrvatskog teritorija, na jačanju hrvatske vojske i hrvatskog vojnika. Prsa i usta puna su im Hrvatske i hrvatskog interesa i teško da ima većih Hrvata od njih, odjevenih u hrvatske uniforme.
S druge strane, ono što se radi, tek je djelomično hrvatsko i nimalo „hrvatsko“. MORH je, naime, srpske dušeke za hrvatske vojnike nakanio nabaviti preko hrvatske firme s dva zaposlena koja pak preko druge hrvatske firme u blokadi, bez zaposlenih i bez vlastite proizvodnje, madrace nabavlja od proizvođača u Srbiji. Istodobno, taj isti posao na raspisanom natječaju nije dobila niti jedna od preostalih prijavljenih tvrtki koje u Hrvatskoj većinski zapošljavaju Hrvate te bi iz hrvatskih proizvodnih pogona za hrvatske vojnike mogle isporučiti hrvatske madrace.
Jednima su tako puna usta i prsa Hrvatske, dok drugi u Hrvatskoj pokušavaju raditi za Hrvatsku, a u tome ih sprečavaju upravo „najhrvatskiji“ Hrvati. MORH je znao da hrvatska firma, kojoj je dodijelio posao nabave madraca, dušeke nabavlja iz Srbije, no svejedno je s njima htio potpisati ugovor ispred jednako sposobnih hrvatskih tvrtki, a predomislio se tek nakon teksta objavljenog na našem portalu.
Problem je, dakle, u tome što je MORH-u ta odluka postala „neprihvatljivom“ tek nakon što su na to upozorili novinari koji su usput dežurni „mrzitelji svega hrvatskog“, navodeći kako to nije u skladu s njihovim nastojanjima da „kontinuirano rade na osnaživanju hrvatske obrambene industrije kao i tvrtki koje su povezane s vojnim nabavama“.
Hrvatsku su tako umjesto MORH-a „obranili“ upravo novinari čija su usta tako još jednom i protiv njihove volje „puna Hrvatske“ u negativnom kontekstu.
Najveći je problem u svemu tome što je u ovom slučaju baš Srbija ta koja je bila spremna učiniti više za vlastitu zemlju i za Hrvatsku, nego što je to bilo spremno učiniti Ministarstvo obrane. Srbija je u ovom slučaju u kriznom ekonomskom okruženju samo nastojala odraditi posao i ispod cijene samo da bi nešto zaradila za Srbiju, a što im je omogućila Hrvatska koja je napravila sve, osim da se pobrine za vlastite interese i hrvatske tvrtke s hrvatskom proizvodnjom u Hrvatskoj.
Srbija je, prema tome, ispala „hrvatskijom“ od Hrvatske i zainteresiranija za njene interese od onih čiji se posao temelji upravo na zaštiti tih interesa.
Što je, dakle, san svakog hrvatskog vojnika? Teško je pretpostaviti, no Srbija koja za Hrvatsku čini više od Hrvatske, zasigurno nije.
NEDAVNO OBJAVLJENO
