Foto: MARKO PERKOVIĆ THOMPSON
Hrvatska je uzbudljiva zemlja. Zato su u njoj poželjni žitelji jakih živaca. Kad mislite da vas više ništa ne može iznenaditi, slijedi opet iznenađenje. Nakon svakog bezobrazluka, pogotovo ideološkog, slijedi još veći bezobrazluk. Nema tu dna, jer vladajućoj garnituri odgovaraju povremene protudemokratske provokacije. HDZ je i nadalje u lovu na potporu radikalne desnice. Posljedice po stabilnost ustavnog poretka, onog kojeg je u prosincu 1990. proklamirala ista ta stranka, već ih poduže ne zanima. Za ostanak na vlasti sve je dozvoljeno.
U prvome je planu ovoga puta bio Zdravko Barišić, menadžer ultradesničarke glazbene ikone Marka Perkovića Thompsona. Riječ je o osobi koja se dugo motala po ministarstvima i sigurnosnim službama, a „slavu“ je stekao i po nekažnjenim gospodarskim aferama s višemilijunskim negativnim posljedicama. Dakle, riječ je o tipičnom kadrovskom rezultatu kroničnog manjka pravne države, koji je uvijek imao neko moćno zaleđe.
Prisjetimo se, Barišić je u Zaprešiću rekao da će se Thompson vratiti u Zagreb „kad bude slobodan“. Jasno, govorio je u ime svog klijenta, kojeg je umnogome i osobno oblikovao. Zarana je shvatio kako je od Thompsonova pastirskog rodoljublja, dinarskog konzervativizma i latentnog klerikalizma moguće napraviti profitabilni estradni proizvod. Za konačni je uspjeh trebala samo aktualna vlast koja je nakon posljednjih parlamentarnih izbora trebala dokaz da gospodari i hrvatskom desnicom, uz očekivanu naklonost utjecajnih crkvenih krugova. Na to se nadovezala i nekritička euforija koju su izazvali neki sportski uspjesi.
Prošle se godine, što je bila posljedica oblikovanja nove saborske većine, na Thompsonovo i Barišićevo veselje sve to savršeno poklopilo. Ovogodišnje im ambicije, s obzirom da su vladajući u još većim problemima, tako da uspješno glume kako ništa ne vide i ne čuju, sežu i puno dalje. Više nije dovoljno pokupiti novac od publike koja ih kao začarana slijedi iz koncerta na koncert, slično onome kako su nekad fanatizirani nosači slijedili štafetu za tadašnjeg nedodirljivog vođu.
Sada su pred njima i neskriveni politički ciljevi. Smeta im nehadezeovska vlast i žele svoje sljedbenike potaknuti na njeno rušenje. Nije to još poziv na otvoreno nasilje, ali se šira javnost pokušava mobilizirati za svakovrsnu političku aktivnost na ultranacionalističkim postavkama. Žele „osloboditi“ Hrvatsku po svojoj mjeri. A njihova „sloboda“ je sve samo ne nešto iole prihvatljivo građanskoj i liberalnoj javnosti, dok demokratsku ljevicu i nacionalne manjine uopće i ne treba naglašavati.
Punih osam desetljeća nakon okončanja Drugog svjetskog rata i sloma zločinačke NDH, nude nam formulu ksenofobičnog hrvatstva kakvo je potpuno neprihvatljivo u parlamentarnoj demokraciji, a i u potpunoj suprotnosti s temeljima Europske unije. U tom je političkom komplotu i oživljavanje ideje o stvaranju Herceg-Bosne u BiH, zbog čega je Hrvatska bila na rubu diplomatske izolacije. Niz je tih protudemokratskih postavki radikalniji i od prakse donedavnog orbanovskog režima u susjednoj Mađarskoj.
Stvari treba nazvati njihovim pravim imenom. Ono o čemu Thompson pjeva i o čemu je u medijima detaljno govorio još od 1990-ih godina, ono što se masovno izvikuje na koncertima, zastave kojima se maše i crnokošuljaška ikonografija koja se tu oblikuje izraz su agresivne neoustaške ideologije. Tragična priča o NDH, najkrvavijoj epizodi u novijoj hrvatskoj povijesti, dovoljno kazuje o posljedicama takve ekstremističke politike, koja je prihvatila sve postavke nacističke ideologije i zakonodavne prakse Trećeg Reicha.
Neselektivni komunistički osvetnički zločini nakon rata tu spoznaju ne mogu promijeniti. Možda bi mladi koji masovno dolaze na Thompsonove koncerte nešto od toga i mogli shvatiti, ali ih je u tome proteklih desetljeća uspješno onemogućio školski sustav, iz kojeg se uopće ne može kritički razumijevati što se događalo u prošlome stoljeću.
Vratimo se na Barišićevu poruku „urbi et orbi“. Gledajući iz proustaškog ugla, bilo bi to drugo „oslobađanje“ hrvatske metropole. Prvo je bilo u travnju 1941. godine. U grad su, predvođeni poglavnikom Antom Pavelićem, ušli s Hitlerovim tenkovima, vozeći se na Mussolinijevim kamionima, tek nakon što je Slavko Kvaternik na zagrebačkom radiju proglasio NDH. Pravog dočeka nije bilo, a samo koji dan kasnije počelo je usvajanje represivnih i rasnih zakonskih odredbi, punjenje zatvora stvarnim i potencijalnim političkim protivnicima i osnivanje koncentracijskih logora.
Brzo su uslijedili i prvi masovni pokolji vlastitih građana. Ustaška vlast, pravdajući se najprije srpskom a zatim i komunističkom pobunom, nikad nije ni pokušala osigurati barem formalni izborni legitimitet. Sukladno tome, i Sabor se zasnivao isključivo na poglavnikovim pozivnicama podobnima. Brzo je i prestao s radom.
Sloboda koja se u tom ultranacionalističkom mentalnom obzorju toliko spominje, važila je samo za dio građana, onom koji je bezrezervno prihvatili ustašku ideologiju i koji su bili spremni zažmiriti na progone Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista. Zato je odmah po proglašenju nacifašističke tvorevine zemlja zakoračila u četverogodišnji građanski rat. Poglavnik je bio posljednji Hitlerov saveznik, ratujući još dva tjedna nakon njegove smrti. I tu je jedan od razloga za ono što je kasnije nazvano „bleiburškom tragedijom“.
Pustimo ružnu prošlost. Može li radikalna proustaška politika, makar svoju bit mijenjala za neke „domovinaške“ ili „suverenističke“ nacionalističke odrednice, dobiti demokratsku potvrdu? Ne može. Građani Zagreba, koji su Thompsonovim sljedbenicima najveći trn u oku, zasigurno neće glasati za opcije koje im smanjuju ljudska i svakovrsna manjinska prava i udaljavaju ih od Europske unije. Prošlogodišnje tvrdnje kako je pola milijuna Zagrepčana bilo na Hipodromu obična su piarovska obmana. Daleko je veći dio posjetitelja bio iz BiH i dijaspore, gdje prevladava takvo rigidno poimanje hrvatstva, kao i iz drugih hrvatskih gradova i regija. Slična je struktura posjetitelja bila i na ostalim koncertima.
Ono o čemu Barišić propovijeda pod egidom slobode odnosi se na želju da zagovornici proustaških ideja budu u Zagrebu, a i drugim urbanim središtima, što aktivniji i da šire krug svojih istomišljenika. Tako bi široke zagrebačke mase uvidjele da su dvaput zaredom na izborima zaokruživale krive listiće. U svom cilju posvuda traže veće pritiske na lokalne vlasti u cilju organiziranja sadržaja i skupova koji su na njihovom ideološkom tragu. Računaju i na daljnju toleranciju policije i pravosuđa u pogledu toleriranja Plenkovićevih „dvostrukih konotacija“, najveće političke obmane u povijesti neovisne Hrvatske.
Postoji još tragikomičniji aspekt thompsonovske „slobode“. Posljednjih su godina koncerti naše ultradesničarske ikone bili zabranjivani u više europskih zemalja. Najčešće je to upravo zbog poigravanja nacističkim simbolima činjeno u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj i Sloveniji. U prve je tri države i najviše hrvatskih gastarbajtera, dio kojih se pretvorio i u iseljenike. Austrija je iz istih razloga zabranila i političke mitinge na bleiburškom polju. U tim je okolnostima jasno da Thompsonovi ljubitelji mogu uživati samo u Hrvatskoj i u dijelu BiH. Ta im „nepravda“ stvara dodatnu nervozu pa zato želi širiti svoj prostor u matičnoj zemlji.
Zanimljivo bi bilo da se Barišić obrati građanima tih mrskih „zabraniteljskih“ država i poruči im da su se u ime najsjajnijih demokratskih ideala i za njih spremni boriti. Zacijelo bi ga otvorena srca dočekali građani Beča, Münchena, Berlina, Amsterdama, Züricha i drugih metropola. Sigurno vape za thompsonovskom vizijom „oslobađanja“. Otvorilo bi im to i nove vidike. Uvidjeli bi da su desetljećima bili u velikim političkim zabludama. I da je Drugi svjetski rat završio na pogrešan način. Barišićevo bi vizionarstvo moglo prerasti u uspješan i vrlo unosan hrvatski izvozni proizvod.
NEDAVNO OBJAVLJENO
