Puno je razloga zašto gotovo polovica hrvatskog biračkog tijela apstinira od izlaska na parlamentarne izbore, a u prosjeku dvije trećine, često i više, na lokalne i europske izbore. Svakakvi se argumenti tu spominju, od nezadovoljstva strankama i načina sastavljanja izbornih lista pa do masovnih tvrdnji da ne vide nikoga tko bi istinski odražavao njihove interese. Podjednaku važnost za neizlaske na takve „festivale demokracije“ ima i ključni moralni argument: kome sam kao građanin zapravo dao svoj glas?
U Hrvatskoj je, naime, uobičajeno da izabrani saborski zastupnici, kao i oni u županijskoj skupštini te gradskim i općinskim vijećima, naglo napuštaju stranku ili koaliciju koja im je omogućila taj društveno odgovorni status. Prelaze u stranke, oblikujući nove parlamentarne većine, koje građani nisu zaokružili i koje nisu odraz njihove volje. Ako i formalno ostanu nezavisni zastupnici ili vijećnici, neizvjesno kako će i u čiju korist glasati o pojedinim temama. Građani su na taj način prevareni, a kako nema mehanizama koji bi to spriječili razočarano odustaju od izbornih procesa.
Jest da je to linija manjeg otpora koja ih naizgled oslobađa od daljnjih političkih stresova, ali time na posredan način pomažu upravo onim grupacijama koje podstiču takvo moralno posrtanje i koje od njega imaju najviše koristi. Nekad se naivno smatralo da će takvo neprihvatljivo i kompromitantno političko ponašanje sazrijevanjem demokratskih procesa biti svedeno na minimum, no to je u društvu zasnovanom na korupciji i klijentelizmu nemoguća misija. Političke su prevare bile i ostale unosan posao. Neizlječiva je to bolest hrvatskih izbornih procesa.
SLUČAJ BOŠKE BAN
Najnoviji se slučaj skidanja stranačkog „dresa“ tiče SDP-ovog zastupnika Branka Kolarića. Nezahvalno je komentirati što je sve tog uglednog epidemiologa i sveučilišnog profesora motiviralo da patetično objavi svoj neminovni rastanak s „voljenom strankom“. Činjenica je da nije bio omiljeni kadar stranačkog lidera Hajdaš Dončića, pogotovo kad je zbog loših rezultata na lokalnim izborima raspuštena zagrebačka organizacija koju je vodio. Nije se slagao ni s odlukom o strateškom povezivanju SDP-a i Možemo.
Pravi zaplet, kako to tvrde insajderi, nastao je u onom trenutku kad je zagrebačka vlast odlučila da mu zbog nezadovoljstva načinom rada uskrati drugi mandat za vođenje Nastavnog zavoda „Andrija Štampar“. Očito je i Kolarić, što je tipični hrvatski politički sindrom, smatrao da mu bez rukovodeće dužnosti nije potrebna ni stranka koja mu je to ranije omogućavala.
Moralizirajući o svom tužnom odlasku, isti je taj Kolarić zaboravio da ga je dosadašnja stranka dovela u parlamentarne klupe i da bi zbog fer odnosa prema biračkom tijelu jedini principijelni potez bio vraćanje saborskog mandata. Pretpostavka je da se to ipak neće dogoditi i da će ubuduće „po savjesti“ glasati na odluke saborske većine. Isto je to ne tako davno učinila i bivša SDP-ova zastupnica Boška Ban, koja je nakon toga i pristupila HDZ-ovoj koaliciji, valjda očekujući u skoroj budućnosti i neku veću nagradu.
Ona je nije puno opterećivala traženjem moralnih razloga svojeg šokantnog transfera s lijeva na desno, osim očekivanog obrazloženja da će baš na taj način najviše pripomoći onima koji su za nju glasali. Reklo bi se da se žrtvovala za njih.
TUĐMAN SLOMIO PUČ
Mijenjanje stranačkih klubova i kupoprodaje zastupnika prate Sabor od njegova formiranja prije tri i pol desetljeća. Prvi se veliki lom dogodio već u proljeće 1990., ali iz političkih razloga. Tada je većina srpskih zastupnika SDP-a istupila iz stranke i mahom prešla u novoformirane srpske stranke, od kojih su neke sudjelovale i u agresiji na svoju domovinu. SDP je nakon takvog šoka marginaliziran pa se kadrovski oporavljao sve do pred kraj toga desetljeća.
Druga se velika saborska drama odvijala 1994., ali na HDZ-ovoj strani, kad su kad su iz njega izašli Stipe Mesić i Joža Manolić i formirali Hrvatske nezavisne demokrate, ali je Tuđman u hipu uspio slomiti parlamentarni puč. Posljednje je značajnije HDZ-ovo previranje bilo kad su se početkom 2000-ih godina Ivo Sanader i Ivić Pašalić borili za lidersku poziciju. Zbog tadašnjeg HDZ-ovog oporbenog statusa to se nije odrazilo na političku stabilnost, a ubrzo su propale i pojedine stranačke frakcije.
Indikativno je da do značajnijeg kadrovskog preskakanja nije došlo ni u liderskom srazu Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića, što znači da je stranka u međuvremenu oblikovala svoje mehanizme za destimuliranje zastupničkih transfera. Poigramo li se poznatom uzrečicom o „batini i mrkvi“, težište je prebačeno na ono potonje, jer je svaki zastupnik znao da je HDZ uvijek puno unosniji izbor od svake potencijalna alternative. Nitko nikada ne nudi toliko koliko to može i hoće vladajuća stranka. Nije to nimalo lijepo za hrvatsku demokraciju, ali je vrlo efikasno.
POLITIČKA KRIVOKLETSTVA
U posljednjih su deset godina svi moralno dvojbeni transferi, zapravo prevare biračkog tijela, išli u korist HDZ-a. Moglo bi se ustvrditi da je to sve samo ne slučajnost. Drastičan je primjer bio raskol u oporbenom SDP-u, kad je iznimno neuspješni Davor Bernardić, stranački lider koji uopće nije razumio logiku političkog djelovanja, istupio iz stranke i sa sobom povukao čak 18 zastupnika. Time je na posredan način ojačao suparnički HDZ, a na idućim je izborima sa svim svojim sljedbenicima nestao sa scene.
Raspadanje nekad značajnih liberalnih stranaka bilo je također praćeno daljnjim rastom vladajuće stranke. Bile su laka HDZ-ova meta. Do apsurda je doveden i slučaj također nekad liberalnog HNS-a, koji ne samo da je bio rasadnik kadrova vladajuće stranke, već je i ono što je ostalo od političke skupine sada na svim razinama u vazalnom položaju prema HDZ-u, uživajući u pokojoj funkciji ili kontroli manje važne javne tvrtke. U tom je kontekstu neke manje „listopadne“ centrističke stranke nepotrebno i spominjati.
Svi su oštre predizborne kritike vladajuće stranke pretvorili u bespogovorno služenje toj istoj stranci. Zato se s pravom govori da je davanje izbornog povjerenja malim strankama često vrlo loša biračka investicija. Njihova vodstva i izabrani zastupnici, čak i ako su na SDP-ovim listama, vole pjevušiti poznati hit „nisam ja karaktera čvrsta…“ Jer, tko im garantira da će se ikada više izboriti za saborski mandat?! A javnosti je takvo amoralno ponašanje postalo toliko učestalo da više ni ne reagira na politička krivokletstva.
GLASANJE PO SAVJESTI
Nisu, međutim, samo lijeve i centrističke stranke doživjele iznenadna „preobraćenja“. Događalo se to i desnima, pogotovo ako su smetale Plenkovićevoj stranci. Nekoliko je žestokih kadrovskih lomova imao Most, zaključno s izlaskom bračnog para Raspudić, da bi se isto to dogodilo i Domovinskom pokretu, najvećem iznenađenju prošlih parlamentarnih izbora.
Prisjetimo se, pola je njegovih saborskih zastupnika formiralo suparnički DOMiNO ili je otišlo u druge klubove, što je ostatak Penavine stranke pretvorilo u poslušnijeg HDZ-ovog političkog partnera. Nezahvalno je predviđati što će se u Domovinskom pokretu u pogledu sužavanja zastupničkog kluba događati do kraja saborskog mandata.
Istina je, doista, da je u hrvatskoj komediji od demokracije sve moguće, ali iskustvo nam govori da ništa, baš ništa, od eventualnih trgovanja zastupničkim savjestima neće ići protiv HDZ-ovih interesa. Plenkovićevi će veletrgovci samo povećavati saborsku većinu, neovisno o formalnim promjenama stranačkih redova ili o toliko spominjanom glasanju „po savjesti“.
HDZ-ovi će nam piarovci objašnjavati kako je to rezultat spoznaje da su programi vladajućih toliko nadmoćni da su to uvidjeli i dojučerašnji oporbenjaci, želeći i sami biti dio pobjedničke ekipe.