Koprivnica je “celog sveta prestolnica”.
Prozvao ju je tako Pajo Kanižaj u svojoj pjesmi “Žufka, slatka Podravina”, a taj je njegov stih postao omiljenim citatom svih onih od kojih se očekuje da Koprivnicu javno vole i da to u svojim javnim istupima i ističu.
Taj je stih, međutim, u takvom kontekstu poprilično otrgnut iz svog izvornog okruženja jer Kanižaju je Koprivnica to „bila“, a glava mu je kao i mnogima prije i poslije, završila „u Zagrebu“.
I zaista, Koprivnica je posljednjih 11 godina na nekoliko dana u kolovozu bila prijestolnica cijelog svijeta i to zbog održavanja međunarodnog festivala jazz glazbe Fest Jazza.
MISLI GLOBALNO, DJELUJ LOKALNO
Poznati svjetski i domaći jazz glazbenici stigli bi u centar Podravine i pod vedrim nebom na glavnom gradskom trgu grad pretvorili u slavlje glazbe, a što će reći slobode, kreacije, druženja i kulture.
U tih nekoliko dana, vrhunski koncerti na velikoj pozornici bili su tek kulminacija svega onoga što se događalo iza kulisa, a čemu publika koja se svake godine okupljala u sve većem broju nikada nije imala prilike u potpunosti svjedočiti.
Ta kulisa bio je zapravo cijeli grad koji misli globalno, djeluje lokalno i diše internacionalno. Muzičari su se družili, povezivali, razmjenjivali iskustva, upoznavali lokalne talente, premrežavali se, a onda odlazili svaki svojim putem, pronoseći po svijetu glas o jednom malom podravskom gradu koji ima veliki festival.
NIJE VAŽNO TKO JE KRIV
Sve to ove se godine u srpnju neće dogoditi. Fest Jazza privremeno odlazi u povijest zbog nedostatka financijskih sredstava kojima bi se festival mogao održati u svom punom obimu, zadržavajući standard koji je godinama gradio.
I odmah se postavlja ono najpopularnije pitanje u Hrvatskoj: Tko je kriv?
Za neke bi to mogli biti organizatori volonteri iz neprofitnog koprivničkog Jazz kluba jer se nisu javili na gradski natječaj za dodjelu sredstava, a sad se žale da se bez podrške Grada festival ne može održati. Za druge bi to mogao biti Grad koji već godinama festivalu daje jednaku financijsku podršku, unatoč neumoljivoj činjenici da već godinama troškovi svega rastu.
Za treće bi to opet mogli biti organizatori jer se nisu dovoljno potrudili pronaći nove sponzore u gradu i okruženju u kojima velikih ozbiljnih sponzora ima manje nego što ima prstiju jedne ruke i koji također štede na sredstvima koja izdvajaju za podržavanje lokalnih kulturnih napora jer troškovi svega rastu. Za četvrte je to opet Grad jer u ovih 15 godina nije samostalno pokazao volju za iznalaženjem drugačije, izdašnije i stabilnije podrške Festivalu, a koja prati galopirajuću „Plenkovićevu inflaciju“.
Za pete su to opet organizatori jer nisu dovoljno lobirali, nego su podrazumijevali da će do produbljenja suradnje ipak doći, zaboravljajući pritom da se ništa na ovome svijetu ne podrazumijeva i ne razumije samo po sebi…
GUBITAK IDENTITETA
Moglo bi se razloge i krivnje brojati i tražiti dalje, no sasvim nepotrebno jer je za takvo što sada kasno. Pravo je pitanje sasvim drugo, a trebalo se postaviti prije nego je grad ostao bez jazza – što ako se Fest Jazza, ovakav i na ovaj način, više neće moći održavati?
U tom se pitanju ogleda prava odgovornost i u njemu se može tražiti prava krivica jer svi oni koji su u prilici da potrebe aktivno „osluškuju“, to možda nisu učinili na vrijeme ili su se na njih „oglušili“ pa na kraju, a za razliku od onih koji su svake godine nastupali na pozornici, za sve jednostavno nisu „imali sluha“.
Možda je zato dobro što festivala nema jer se jedino u njegovoj odsutnosti može čuti tišina koja ga je zamijenila, a koja svjedoči o svemu bez čega je grad također ostao.
Ostao je bez važnog komadića svog identiteta i to onog internacionalnog, suvremenog, kulturnog i turističkog.
OSTAJE TIŠINA
Umjesto toga, ostaju mu „sajam i proščenje“, lake note za tešku hranu poput graha, lepinja i kobasica, štandovi s uvijek istim rukotvorinama i „glajži“ s vazda istom močvarom i kravama, dim i prašina koje prikriva miris crkvenih parfema u grabi iz koje se nikako ne može isplaziti na površinu slobodnu od dogmi i otvorenu za empirijsko promatranje i matematiku, kokoš koja je iz topa sletjela u grad i snesla velika uskršnja jaja i hladna prosinačka bajka s mekanim ledom i tvrdim fritulama.
Na kraju, ostaje mu već spomenuta tišina, „žufka, slatka“ Podravina samoj sebi „celog sveta prestolnica“. Njenim glavama pak, opet i jedino ostaje završiti „u Zagrebu“.