U grotesknoj hrvatskoj demokraciji gotovo sve je suprotno onome čemu bi izvorno trebalo služiti. Postoji niz institucija koje su formalni garant očuvanja i poticaj jačanja demokratskih procesa, a u praksi služe ne samo kočenju tih procesa, već i legaliziranju ograničavanja i sužavanja ljudskih, manjinskih i vjerskih prava. Najbolji je primjer toga Ustavni sud, koji je na papiru najveći zaštitnik ustavnosti, samim tim brana politički i ideološki motiviranim zloporabama svih vrsta.
Svjedoci smo, međutim, da tome nije tako, jer se Ustavni sud odavno pretvorio u instituciju koja je u službi vladajućih. Najčešće donosi rješenja koja su posljednja linija obrane onoga što je osmišljeno u Banskim dvorima, vladajućoj koaliciji i njoj bliskim organizacijama i udrugama. Potpuno je to neprihvatljiva praksa, koja govori kako institucije zamišljene za zaštitu ustavnih prava nisu osigurale ono temeljno – ravnopravnost građana.
UCJENJIVAČKI MODEL
Kao što je javnosti poznato, premijer Andrej Plenković je ovih dana dosegnuo, čak i za vlastite standarde, iznimnu razinu nervoze i ljutnje nakon što u Saboru dvotrećinskom većinom nisu izglasani kandidati za tri upražnjena mjesta u Ustavnom sudu. Ta je institucija ostala u krnjem sastavu od deset sudaca. Propalo saborsko glasanje imalo je za posljedicu odluku o novom pozivu za njihovu popunu. Neizvjesno je što će se idućih mjeseci dogoditi, s obzirom da slijedi ponavljanje komplicirane procedure. Nakon toga su i godišnji odmori, tako da barem do jeseni neće biti kadrovskih odluka.
Premijer za sve to, prema očekivanju, optužuje isključivo lijevu oporbu, SDP i Možemo, ustvrdivši da Ustavni sud „praktički ne postoji“. Nije to točno, kako se to Plenkoviću često omakne, jer odluke može donositi i desetoro sudaca. Problem je u tome što HDZ više nema neupitnu prevlast u toj instituciji, a zbog osobnih problema jednog od „njegovih“ sudaca može se dogoditi i da prvi puta u proteklih desetak godina izgubi prevlast u toj instituciji. Bojazan proizlazi iz Plenkovićevog opsesivnog pogleda na političku zbilju, po kojem HDZ mora imati kontrolu u svakom iole važnijem segmentu državnog funkcioniranja.
Plenković u svemu tome ignorira činjenicu da je mjesecima zagovarao neprincipijelni model, u svojoj biti i ucjenjivački, po kojem je izbor ustavnih sudaca trebao biti vezan uz izbor predsjednice Vrhovnog suda. Na kraju je zbog rušenja hrvatskog demokratskog legaliteta bio prisiljen dopustiti popunu čelne dužnosti najviše sudske institucije, koju predlaže hrvatski predsjednik, ali se u međuvremenu oporba u pogledu ustavnih sudaca poslužila premijerovim metodama.
PREMIJEROVA LUKAVOST
U disfunkcionalnim demokracijama takvi potezi ne trebaju iznenađivati. Bitno je nadigrati političkog protivnika, pogotovo ako za to ima i racionalnog opravdanja. Nacionalni interesi nikad nisu bili u prvom planu. Obično je to uspijevalo HDZ-u, čiji su se saborski zastupnici otvoreno divili premijerovoj neizmjernoj lukavosti. Sada se kolo sreće napokon okrenulo.
Može zvučati čudno, ali ograničeno djelovanje Ustavnog suda, čak i spomenuto radikalno tumačenje po kojem ne bi mogao donositi odluke, zapravo je ohrabrujuća vijest za hrvatske demokratske procese. Ključno je pitanje kako je moguće da prizivanje institucionalnog nedjelovanja može biti nešto pozitivno? U ozbiljnim državama to, dakako, ne bi bio slučaj.
Hrvatska, bezbroj smo puta to ponovili, ne spada u takve pa je i Ustavni sud političkim arbitriranjem odavno pretvoren u svoju suprotnost. Razlog je takvoj ocjeni što se u previše slučajeva potvrdilo HDZ-ovo kadroviranje ustavnih sudaca. Uvijek je bila osigurana HDZ-ova prevaga, što je rezultiralo odlukama koje su bile potvrda Vladinih dvojbenih mjera, ali i stavova raznih konzervativnih udruga i jednako intoniranih svjetonazorskih skupina.
BOSANSKI GRB
Zahvaljujući tome, društvo je u tih desetak godina klizilo u reduciranje ljudskih i svih ostalih prava, dok je sve glasniji i agresivniji konzervativizam imao za posljedicu snaženje desnih političkih opcija. HDZ-ova je koalicija, drugim riječima, u tom političkom ozračju širila svoj utjecaj u hrvatskom biračkom tijelu. Indikativan je primjer toga bilo presuđivanje o neotuđivom prava žene na odlučivanje o vlastitom tijelu, gdje Ustavni sud nije ukinuo puno ranije stečeno pravo na pobačaj, ali ga je učinio gotovo neprovedivim. Nije teško shvatiti koliko je to frustriralo lijeve oporbene stranke, tako da su u promijenjenim okolnostima premijeru s neskrivenim zadovoljstvom pokazale „bosanski grb“. Radile su to s namjerom da Plenkoviću oduzmu instituciju koju ni stranka na vlasti ne bi smjela smatrati svojom igraonicom.
Hrvatska spada u zemlje u kojima je ustavna pozicija takvog Ustavnog suda iznimno moćna. Unatoč zbunjujućem nazivu, on ne spada u zakonodavnu vlast, već čini posebni četvrti stup državnog ustroja. Njegove su odluke konačne, bez prava na preispitivanje. Pomalo to sliči na važnu nogometnu utakmicu u kojoj pravdu dijeli pristrani sudac. Sud može mijenjati zakone, poništavati najrazličitije odluke svih tijela državne i lokalne vlasti, kao i donositi odluke o osporavanim izbornim kandidaturama.
Upravo je to raspravu o Ustavnom sudu dovelo do usijanja, jer je u razdoblju predsjedanja Miroslava Šeparovića zabranio parlamentarnu kandidaturu hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Teško je reći tko je bio više u pravu, no činjenica je da je Sud na taj način olakšao HDZ-u izbornu pobjedu.
MILANOVIĆEVA KANDIDATURA
U aktualnoj opstrukciji izbora trojice suda svoju računicu ima i oporba. Nije ni ona nevina. Ukoliko bi došlo do prijevremenih parlamentarnih izbora, a mogućnost je za to otvorio izbor predsjednice Vrhovnog suda, Ustavni sud ne bi mogao donijeti većinsku odluku o eventualnoj ponovnoj Milanovićevoj kandidaturi. Jasno, tu je i pitanje cijelog niza odluka koje imaju izravni utjecaj na društvena zbivanja. Ustavnom je sudu u tom scenariju onemogućeno štititi HDZ-ove specifične interese. Bilo bi to korisno za već spomenuto jačanje istinskih demokratskih procesa.
Pogledamo li dileme oko Ustavnog suda iz međunarodnog ugla, hrvatska se nervoza doima predimenzioniranom. Ustavni sudovi u nizu razvijenih zemlja nisu mjerilo i posljednji bastioni demokracije. Uređene države poput SAD-a, Velike Britanije, Kanade, Australije, Nizozemske, Danske, Švedske, Finske, Švicarske i niza drugih uopće ih nemaju, dok se s više ograničenja i oblika koriste u pojedinim europskim zemljama, primjerice Francuskoj ili Španjolskoj.
Neke od tih zemalja nemaju ni ustave u hrvatskom smislu te riječi. Ovlasti zaštite pravnog poretka u većini njih preuzimaju vrhovni sudovi. Mahom tu nije presudna proračunska racionalnost, makar u slabije razvijenim zemljama poput Hrvatske i to treba imati na umu, nego pojednostavljenje i veća efikasnost političkog i pravosudnog sustava.
VRHUNSKI STRUČNJACI
Činjenica je da je sadašnja procedura oko izbora članova Ustavnog suda glavna prepreke u tome da to doista postane ugledna institucija koja brani društvo od neustavnosti i svakovrsne samovolje dominantnih političkih snaga. Model podrazumijeva da vladajući i oporba imaju svoje kadrovske kvote, što znači da se kandidati osjećaju obveznima ispunjavati želje svojih predlagača. Vladajući su u privilegiranoj poziciji jer zbog neparnog broja imaju prevagu.
U svojem je mandatu u Banskim dvorima to pokušavala imati i današnja lijeva oporba, ali se HDZ-ova koalicija od 2016. u takvom kadroviranju, kao i uvijek, pokazala uspješnijom. Jasno, dio se kandidata u tom nadmudrivanju pokušao prikazati neovisnim pravnim stručnjacima, ali nitko iole informiraniji nije u to vjerovao. U glasanjima o pojedinim odlukama to se i jasno očitovalo. Tako je u i neuspjelom pokušaju izbora tri ustavna suca priča o vrhunskim stručnjacima bez stranačkih etiketa ipak bila u sjeni njihovih političkih preferencija.
Možemo na kraju ustvrditi da popunjavanje Ustavnog suda nije dramatično pitanje stabilnosti hrvatske države. Poslužimo se li alanfordovskom mudrošću, koja po dubini misli karakterizira hrvatsku političku scenu, imali smo mi i većih problema pa ih nismo riješili!