Foto: danica.pro / Župan Darko Koren i čelnica Podravke Martina Dalić
Slučaj je, eto, htio da se baš 2007. godine pokrenu dva strateški važna projekta za Podravinu i cijelu regiju. Te je godine, naime, smetlište Piškornica na području Koprivničkog Ivanca izmjenama županijskog prostornog plana i službeno postalo regionalni centar za zbrinjavanje otpada s područja četiri županije, a pokusni projekt navodnjavanja Koljak na đurđevačkom području s akumulacijom u Sirovoj Kataleni predstavljen kao revolucija u poljoprivrednoj proizvodnji i konačni preporod sela.
Točno 14 godina kasnije Piškornica je raspisala tender za gradnju regionalnog centra vrijednog gotovo pola milijarde kuna, pri čemu će 70 posto novca stići iz Europske unije, bespovratno. Genijalna ideja tadašnjeg župana Jože Friščića, koju je prigrlio i ondašnji potpredsjednik Vlade Damir Polančec, da se iznad izdašnih vodonosnih slojeva i blizu nepreglednih ratarskih polja te prehrambene i farmaceutske industrije dovlače stotine tisuća tona smeća iz regije tako je konačno ostvarena. Na sveopće veselje Ivančana, Podravaca i Koprivničanaca.
No, što je s Koljakom, projektom koji je doista trebao označiti preporod podravske poljoprivrede? Ništa, ako ćemo pravo i iskreno. Projekt prvotno zamišljen kao pokusno navodnjavanje površina đurđevačke Nature agro (koja je u međuvremenu propala) i Poljoprivredne zadruge Kalinovac nikad se, ruku na srce, nije ni pokrenuo dalje od ideje, gomile iscrpljujućih i ispraznih sastanaka, demagoških političkih obećanja i prigodnih spominjanja pred Vladinim dužnosnicima koji su hodočastili u Koprivnicu i Podravinu.
Posljednji pisani i tonski trag Koljaka nalazimo prilikom posjeta bivšeg potpredsjednika Vlade Tolušića Podravki 2018. godine. Tada je dožupan za gospodarstvo i današnji HDZ-ov uvaženi zastupnik Darko Sobota prisnažio kako Koljak, eto, nakon 11 godina konačno ide dalje, ali „kad će to točno biti – ne znam“.
Da su svoj genijalan sustav navodnjavanja brzinom Koljaka ostvarivali Izraelci, danas tamo ne bi bilo rata niti vječnih trvenja i nevinih žrtava na jednoj i drugoj strani. Izraela, naime, odavno ne bi bilo.
Za razliku od Piškornice, sustav navodnjavanja Koljak silno je trebao Podravini i poljoprivrednicima. On je doista mogao pokrenuti preporod ratarske proizvodnje, posebno za potrebe Podravke, te revitalizirati demografski opustjela podravska sela. No, upravo je Koljak ključni simbol i paradigma višedesetljetne nesposobnosti županijskih vlasti da učini išta strateški važno za naš kraj. Jer ako je nešto bilo strateško i od životne važnosti za jedan poljoprivredni kraj poput našeg, onda je to svakako projekt sustavnog navodnjavanja polja i tješnja suradnja s najvećim prerađivačem voća i povrća u Hrvatskoj, Podravkom.
Koljak i sve ono što taj projekt predstavlja pokazao je svu bijedu naših županijskih struktura otkako postoji ovakav administrativni ustroj Hrvatske. I potpuno je nebitno koje su mu sve, objektivne i subjektivne zapreke stajale na putu. Jesu li asfaltiranja cesta, gradnje seoskih sportskih dvorana i igrališta, obnove školskih fasada, folklorni i vinogradarski skupovi, uskrsne megapisanice, poljoprivredni i obrtnički sajmovi – je li, dakle, išta od toga moglo pričekati? I jesu li se doista mogli upeti svi ljudski resursi da seljaci konačno dobiju navodnjavana velika polja za uzgoj paprike, krastavca, mrkve i graška za Podravku, a da im u tome pomogne i država? Zar se to doista nikako nije moglo učiniti?
Nije, naravno. Evo, nekidan je u Virovitici potpisan ugovor o izradi projekata za gradnju sušare povrća u susjednoj nam županiji. Potpisali su ga župan Igor Andrović i direktor Eko plus inženjeringa iz Viškova Slaven Pavlović, a težak je oko 2,4 milijuna kuna. Novac je osiguran razvojnim sporazumom projekta Slavonija, dakle plaća ga Vlada. Prva hrvatska sušara povrća za potrebe Podravke, dakle, ne gradi se u Podravini. Mašala.
“Ovdje se radi o sušenju korjenastog povrća koje bi u preradi koristile velike tvrtke poput Podravke. Izgradnjom sušionice povrća još više će imati smisla svi sustavi navodnjavanja koje radimo na području naše županije, koji je zasad blizu tri tisuće hektara, a u budućnosti je cilj imati preko devet tisuća hektara navodnjavanih površina”, pohvalio se župan Andrović.
Podravka, ako niste znali, već imala prilično dobro razvijenu kooperaciju s poljoprivrednicima s područja Virovitičko-podravske i Varaždinske županije koji proizvode lokalno značajne količine povrća za industrijsku preradu. U Koprivničko-križevačkoj županiji, onoj koja se voli busati u podravkaška lokalpatriotska prsa, to prilično šteka. Jer ne može se. Naš seljak je naviknul sijati šenicu, s njom ima manje brige i ko bi se vrag mučil s krastavcem, znate vi kak ga je samo teško brati.
Ako vas, dakle, još jednom itko ikad priupita čemu služi naša županija, samo recite – Koljak. U toj riječi stao je sav besmisao našeg političkog mikrokozmosa.
Komentar je izvorno objavljen u tiskanom izdanju tjednika Glas Podravine
NEDAVNO OBJAVLJENO
