Republika Hrvatska ustavno je zasnovana na antifašizmu. Zato je bila i međunarodno priznata, jer je Europska unija projekt temeljen na pobjedi nad fašizmom. Oko toga u zemljama članicama nema nikakvih nejasnoća, polemičkih tonova i dvostrukih mjerila. U Bruxellesu i zemljama učesnicama Drugog svjetskog rata, uključujući i Njemačku koja je bila na suprotnoj strani, oko toga se ne vode nikakve rasprave, niti je na djelu relativizacija povijesnih činjenica.
Nema nacističkih pozdrava, nema veličanja nacističkih i fašističkih „junaka“, nema vijenaca na simbolima tih zločinačkih ideologija, nema „domoljubnih“ urlika na koncertima. Ne ignoriraju se ni sitnije ulične provokacije, ikonografija i retorika, na toj osnovi. Ni Njemačkom desničarskom AFD-u, antimigracijskoj stranci u velikom uzletu, ne pada na pamet da na bilo kojem javnom mjestu pozdravlja s nacističkom varijantom pozdrava “za dom spremni“. Sve su to na svojoj koži u u novčanicima do prije koju godinu osjećali crnokošuljaški dotjerani učesnici bleiburškog okupljanja u tom austrijskom gradiću.
HITLEROV SAVEZNIK
Nema tu, drugim riječima, dvostrukih konotacija. Potonje je velebni izum hrvatskih vlasti, darvinistički model HDZ-ova opstanka na vlasti. Otkad je otišao predsjednik Tuđman, koji je i osobno osmislio ustavno rješenje o antifašizmu, i raspustio ustaškom ideologijom potaknute HOS-ove postrojbe, situacija se postupno počela mijenjati. Najprije je to činjeno „puzajućom“ strategijom memoriranja članova te postrojbe koji su bili žrtve Domovinskog rata. Dolazak na čelo vladajuće stranke ideološki neprincipijelnog i u političkoj praksi beskrupuloznog Andreja Plenkovića značio je da antifašizam postaje jeftina roba za trgovanje, ovisno o dnevnopolitičkim potrebama.
U HDZ-ovoj središnjici kao da postoji vaga na koju se ovisno o stranačkim rejtinzima stavljaju veći ili manji antifašistički ili proustaški utezi, ovisno o raspoloženju i afinitetima biračkog tijela. Čini se da se u međuvremenu nešto na toj vagi pokvarilo, jer iz dana u dan preteže na onu stranu onih koji su i danas ponosni što je poglavnik Pavelić bio najvjerniji i posljednji iskreni saveznik Adolfa Hitlera, čak i tjednima nakon što je najveći zločinac u ljudskoj povijesti napravio samoubojstvo.
Što moraju imati u glavi oni koji tako razmišljaju?! Točnije, koji moralni profil ima vlast koja od toga želi profitirati?! Zato je jedino pravo pitanje kad će Unija s tim spoznajama suočiti Banske dvore, koji izvan hrvatskih granica glume velike europejce. Nikakva obmana ne traje vječno.
DOBRI I LOŠI ZLOČINI
Sve to ne znači da Hrvatska treba slaviti sve što je vezano uz komunističku vladavinu. Neupitno je da su hrvatski komunisti pokrenuli i do posljednjeg trenutka uspješno vodili antifašističku borbu, i to uz ogromne žrtve. Za to je trebalo puno hrabrosti, ali i umijeća. Povijesne su to zasluge koja ne mogu blijediti i koje nitko razuman i dobronamjeran ne može osporavati. Na taj se način na hrvatski antifašizam i danas gleda u Europi i svijetu.
Sasvim je druga priča ono što se događalo nakon što je ustaški režim pobjegao iz Zagreba. Uz vojne jedinice, kao živi je štit poveo sa sobom i desetine tisuća civila. Time se ne opravdavaju zločini koje su na putu prema austrijskoj granici i u povratku na križnim putevima u cilju masovne odmazde bez sudski utvrđene krivnje činile partizanske jedinice.
Dio antifašističkih aktivista nikako ne može shvatiti da za takvo neselektivno prolijevanje krvi ne može biti opravdanja. Ne postoje „dobri“ i „loši“ zločini. Ogromna je zabluda komunističkih vlasti bila što nakon rata pogrome nisu barem pokušavale sankcionirati jer su baš takvim sljepilom i bešćutnošću otvorili mogućnost moralnog i ideološkog izjednačavanja antifašizma s fašizmom. Ne može se braniti neobranjivo. Uostalom, Unija nije slučajno u svoj kalendar unijela i Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, što ne znači da je na bilo koji način umanjila svoje antifašističke korijene. Proizašlo je to iz humanističke spoznaje da svaka nepresuđena žrtva ima svoje dostojanstvo.
PROUSTAŠKO DJELOVANJE
Polazeći od tih principa, jako je zanimljivo promotriti kako se prema antifašizmu odnose HDZ-ovi dužnosnici nakon što su sklopili koaliciju s desničarskim Domovinskim pokretom. Uobičajenu relativizaciju antifašističkih vrijednosti u cilju prikupljanja glasova zamijenilo je prešutno prihvaćanje, koje je na terenu, pogotovo u južnim i istočnim dijelovima Hrvatske, blisko i u formalnoj legalizaciji proustaškog djelovanja. Plenkoviću je jasno da to zbog međunarodne javnosti ne može imati zakonski okvir, ali pravosuđe u ogromnom postotku slučajeva vezanih uz ustašku ikonografiju presuđuje u korist kršitelja ustavnih normi. Vrlo je to rijedak primjer uspješnog usklađivanja pravosudne prakse.
Nije problem samo u tome da HDZ zbog opstanka na vlasti mora popuštati domovinaškom desničarskom radikalizmu, makar je svjestan da to jača ionako prevelike unutarnje podjele i u međunarodnom smislu uvodi zemlju u svakovrsne nevolje. Trenutno je veći problem što se Plenkovićeva vrhuška počela s Penavinom strankom i utrkivati u pridobivanju birača sklonih desnom pogledu na društvenu zbilju.
Ukoliko se ne dogovore za koaliranje na idućim parlamentarnim izborima, što ne bi bilo neočekivano, HDZ će pokušati ojačavati i preotimanjem domovinaških glasova, kao i onih iz ostatka konzervativno-pravaške scene. Time bi se potvrdila i davnašnja teza političkih analitičara da je HDZ jedina prava hrvatska desnica, dok ostatak čine samo folklorni i egzibicionaški ekstremisti.
SOVJETSKA AGRESIJA
O odnosu HDZ-ove vrhuške prema antifašizmu ponajbolje je prije nekoliko dana svjedočio Gordan Jandroković, predsjednik Sabora, koji se proteklih tjedana zbog intriga esdepeovca Hajdaš Dončića o navodnoj namjeri da svrgne Plankovića našao u situaciji da dodatno dokazuje svoju privrženost desničarskoj strategiji. Ogradio se tezom da osuđuje sve zločine, dakle i one ustaške u Jasenovcu, da bi na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima posjetio Goli otok i obližnji Sveti Grgur, poslijeratne komunističke kazamate.
Poentirao je tvrdnjom da je to „jedno od mjesta koje simbolizira zločine komunističke Jugoslavije“. U osnovi je to točno, uz bitnu napomenu da su ti otočići postali zatvorenički logori zbog izoliranja pobornika Informbiroa, čija bi pobjeda u mogućoj sovjetskoj agresiji od cijele jugoslavenske federacije napravila veliki kazamat. No, ni tu zločine i sadističke „mjere preodgoja“ nije moguće opravdavati.
Jandroković je posjetio i logor Kampor na Rabu, gdje su talijanski fašisti tijekom rata činili zločine nad hrvatskim antifašistima. Tako je jednim udarcem i o istom trošku osudio komunistički i talijanski totalitarizam. Promaklo mu je da u putni nalog stavi još dvije obližnje lokacije masovnih zločina onog trećeg totalitarizma – ustaškog.
SLANO I METAJNA
Na susjednom su Pagu, naime, kao ispostave logora Jadovno kod Gospića bila stratišta u Slanom i Metajni, od kojih je na potonju pašku lokaciji dovođeno i mnoštvo žena i djece. Bile su to nakon formiranja NDH ključne lokacije stradanja srpskog i židovskog stanovništva, kao i Hrvata antifašista, gdje su se brutalne likvidacije mjerile u tisućama. Prisjetimo se, Jasenovac, koji se također nije našao na Jandrokovićevoj ruti, već samo u fusnoti, formiran je tek u kolovozu 1941.
Iako Jandroković zasigurno ima savjetnike povjesničarske struke, barem za dvostruko konotirane fenomene, promaklo mu je osuditi i ustaške zločine. Slučajno? Sve samo ne to. Predsjednik Sabora je odviše iskusni politički manipulator da bi se čudom čudio nad tolikim zločinima na tako malom prostoru. Ima on želudac za svaki partijski zadatak. Oportuno mu je bilo žmiriti u korist najzloglasnijeg i najkrvavijeg hrvatskog režima, kako ne bi uznemirio proustaški usmjereni dio biračkog tijela. Zbog te će ga snalažljivosti vjerojatno pohvaliti i stranački lider.
Uobičajeno gadljivo. I za demokratsku Hrvatsku jako opasno.