Foto: danica.pro / ILUSTRACIJA / Fotografija nema veze s tekstom i samo je ilustrativna
Hrvatski su građani prije mjesec-dva definitivno shvatili da je Lijepa naša sve manje lijepa, a pitanje je koliko je i naša, jer je pretvorena u jedno veliko odlagalište otpada, u nekim dijelovima i onog toksičnog. Gospić je samo zajedničko ime za ono što se stalno otkriva diljem zemlje. Isti su ti građani sa sjetom evocirali uspomene na ona stara dobra vremena kad je bivša Lijepa naša bila samo korumpirana i klijentelistička, pravi mali raj umreženog kriminala pod političkim pokroviteljstvom. Danas znaju da ne samo što su i nadalje izloženi trovanju, jer su državni mehanizmi saniranja stanja kronično neefikasni, već i da su potencijalno i u smrtnoj opasnosti. Žrtve su, kako bi to ratni izvjestitelji rekli, „prijateljske vatre“. Drugim riječima, ubija ih naš zdravstveni sustav.
Dosad teško zamisliva priča iz Klinike za psihijatriju „Sveti Ivan“ u Jankomiru užasnula je hrvatsku javnost. Gotovo da se ne prisjećamo crnokronikaškog događaja koji je u tolikoj mjeri bio uznemirujući, šokantan, a istodobno s humanističkog gledišta i gotovo neobjašnjiv. Grupa medicinskih djelatnika u javnoj zdravstvenoj ustanovi u doslovnom je smislu ubila vezanog pacijenta.
I sve je to snimljeno nadzornom kamerom. Sudeći prema snimci, u tom su zastrašujućem događaju izravno sudjelovala četiri medicinska tehničara, udarajući te koljenima i jastukom daveći pacijenta, nezainteresirano je to promatralo još njih četiri, u tim je trenucima svjesno bilo događanja na bolesničkoj postelji šest osoba, da bi se na društvenim mrežama pojavio popis, točnije bi to bilo nazvati potjernicom, za ukupno 14 djelatnika te sada već ozloglašene psihijatrijske klinike.
Uz nesretnog pokojnika Periša, mnogima su umrle i iluzije da za hrvatsko javno zdravstvo još ima nade. Cijeli je slučaj po metodi usmrćivanja usporediv čak i s medijski najeksponiranijim skandalom u SAD-u, kad je policijski službenik dugotrajnim pritiskanjem noge na vrat usmrtio tamnoputog Georgea Floyda, što je izazvao dotad neviđen val proturasističkih protesta i nereda diljem te države.
Ono što je još strašnije za Hrvatsku kao državu, slijedilo je nakon javne Periševe egzekucije. S događanjima u sobi 11A javnost nije bila upoznata puna dva tjedna. Nitko navodno nije pregledavao snimku s nadzorne kamere, tako da je slučaj samoinicijativno pokrenula obitelj pokojnike i njihov odvjetnik, nakon što je na pokojniku uočila neupitne tragove zlostavljanja. U ta se dva tjedna očitovala sva tuga i jad hrvatske pravne države, a na ispitu je pala i moralna odgovornost zdravstvenih institucija.
Teško je bilo objasniti ponašanje policije, tužiteljstva, uprave i Upravnog vijeća Klinike za psihijatriju, Ministarstva zdravstva te gradske vlasti kao osnivača te medicinske ustanove. Svatko ima barem komadić putra na glavi, neki i cijele kantice. Najzlokobnija je bila omiljena hrvatska igra: prebacivanje odgovornosti na nekog drugog. Uvijek je onaj iz konkurentske političke opcije glavni krivac za sve loše što nam se događa.
Pokušajmo se suočiti s činjenicama. Zasad je najveći križ pao na leđa vodstva klinike i njegovog Upravnog vijeća. Svi su dali ostavke na svoje dužnosti, a indikativno je da je trećina osoblja na bolovanju. Ovih tjedana nijednom pacijentu nije uputno „puknuti“, čak ni tražiti pomoć, jer se o njemu nema tko brinuti. Potvrđeno je da i dio onih koji su još nisu uzeli bolovanje nije obučen za rad sa psihičkim bolesnicima, budući da je to i jedan od najsloženijih poslova u zdravstvenom sustavu.
Indikativno je bilo i ponašanje premijera Andreja Plenkovića, iako ono više nikoga ni na koji način ne može začuditi. Dojam je bio da je vijest o institucionalnom ubojstvu pacijenta jedva dočekao, kako bi mučnu raspravu o kadroviranju u zdravstvu, kojom se također bavi cjelokupna javnost, preusmjerio na drugi kolosijek. Izrekao je teške optužbe na račun kompetentnosti i odgovornosti zagrebačkih vlasti, iako resorno ministarstvo ima cijeli lanac stručnog nadzora, procesa zapošljavanja i financiranja te ustanove. Unatoč tome, ministarstva kao da se sve to uopće nije ticalo.
Ministrica Irena Hrstić o tragičnom događanju nije izrekla ništa suvislo, što je i trajna karakteristika njenog upravljanja sustavom, čija kompleksnost daleko nadilazi sposobnosti osobe koja je na tom mjestu zahvaljujući stranačkoj iskaznici, kako bi korumpiranog prethodnika Vilija Beroša zamijenilo umivenije lice. Pravila se da Periševa smrt uopće nije njen problem, a kliniku nije ni posjetila da bi se na licu mjesta uvjerila kakvo je realno stanje.
To joj, jednom rječju, ne može biti na čast. Javnost je, međutim, naviknuta da empatija nije poželjna odlika HDZ-ovih dužnosnika, čija se retorika svodi na tvrdnje kako se svakim ozbiljnijim problemom treba baviti netko drugi. Tu se nipošto ne smije prihvatiti vlastita upletenost i hijerarhijska odgovornost u bilo kakvim tragičnim zapletima.
U tijeku je slučaj koji bi po eventualnim posljedicama mogao daleko nadmašiti očigledno ubojstvo u „Svetom Ivanu“. Riječ je o imenovanju Dijane Zadravec, ponosne vlasnice još jedne stranačke iskaznice i sličica s najdražim joj premijerom, na dužnost predstojnice Zavoda za dijagnostiku i intervencijsku radiologiju u Vinogradskoj bolnici. Ta specijalistica, ujedno i sveučilišna profesorica, ima ozbiljnih problema u komunikaciji s kolegama. Poznato je to kao sindrom „slona u staklani“, pa je čak 11 radiologa najavilo otkaze, uz pismo potpore većine zaposlenika. Po tome, za nekoliko tjedan više se ne bi mogli očitavati nalazi većine onkoloških bolesnika.
Cijela je ta priča dobro poznata javnosti, a karakterizira je spoznaja da ni tu ne može biti rješenja bez odluke premijera osobno. Ministrica Hrstić u maniri fikusa ni o tome nema mišljenje, već frazira kako će uprava Vinogradske riješiti taj krupni kadrovski problem, praveći od njega tek usputni „problemčić“. Odluku će, bez obzira na potencijalne opasnosti vezane uz onkološke bolesnike, donijeti samo i jedino Andrej Plenković, koju će onda objaviti bolnički ravnatelj Davor Vagić, još jedan od omiljenih kadrovskih fikusa.
Plenković više ni ne želi skrivati da oponaša manire prosvjećenog apsolutizma, poput habsburškog cara Josipa II., samo što je u konkretnom vrlo slučaju upitno koliko je doista prosvijećen za brojna medicinska kadroviranja. Što će nam uopće resorno ministarstvo? Hrvatski će građani u međuvremenu ponosno zaključiti kako je njihov premijer uspješno povezao svoje samoljubive manire versajskog Kralja Sunca s bečkim prosvjećenim apsolutizmom. Takvog u Uniji nema.
Možda je sve to, osim što može biti smrtonosno, ujedno i zabavno, da slučaj Zadravec ne ukazuje i na nešto jednako uznemirujuće, što se u prepucavanju vlasti i oporbe gubi iz vida. Ista ta „majstorica kaosa“ upozorava da masovni otpor protiv njena preuzimanja Zavoda ima i vrlo racionalno polazište. Interesantno je da to oporba ne uočava.
U prvotnom je predstojničkom mandatu uočila, naime, ozbiljne makinacije vezane uz evidencije rada i dežurstava radiologa, uz mogućnost njihovog dodatnog rada u privatnom sektoru, koji su doveli do toga da je nekima bilo moguće zaraditi i „dvije ministarske plaće“. Toliko ih ne mogu plaćati ni privatne klinike koje im u slučaju odlaska nude zaposlenja. Ukoliko je to točno, razumljivo je da se protiv „zločeste“ i „nekooperativne“ šefice vodi nesmiljena kampanja.
S druge strane, ako su u pitanju tako krupne financijske malverzacije, zar naš prosvijećeni apsolutist i njegovi kadrovski fikusi ne mogu pronaći rješenja koja bi spriječila zloporabe bez uznemiravanja onkoloških bolesnika? Zar to može učiniti samo „agresivna ludara“, kako je dio kolega svjesno vrijeđa, kojoj moć daje HDZ-ova iskaznica? Možda i to govori koliko smo bolesno društvo. A najbolesniji nam je upravo zdravstveni sustav. Ako se zna da mu je velika konkurencija pravosudni sustav, onda bilježi ogroman uspjeh.
NEDAVNO OBJAVLJENO
