Premijer Andrej Plenković vrlo je mudar političar. Lukav i lucidan. Iznimno je obrazovan i elokventan. Strane jezike i diplomatske fraze sipa iz rukava. Uvijek je, osim kad mu to nije u interesu, odlično informiran o svim aktualnostima, ali i najsloženijim globalnim kretanjima. Presuđuje i u najsitnijim odlukama. Puno češće od ostalih likova s hrvatske političke pozornice uspijeva zadržati hladnokrvnost i emocionalnu stabilnost. Odstupanja od te poze iznimno su rijetka. Katkad je sličniji humanoidnom robotu nego živom biću.
Za razliku od svog najdražeg suparnika s Pantovčaka, ne raspršuje se u doskočicama, bizarnim basnama i slikovitim fusnotama. Čvrsto drži fokus na bitnom. Spontanost mu nije poznato stanje. Zabludjele suradnike, koji se u praksi očitavaju kao odviše nespretne lopine i muljatori, bez puno pompe ostavlja na pravosudnoj kaldrmi. Stalno udara razornim cinizmom i neiscrpnom bahatošću. Svaka mu je rečenica proračunato piarovska. Oponente nikada ne štedi. Prividno im oprašta, kao u slučaju arhaičnih ultranacionalista iz Domovinskog pokreta, samo kad od toga ima opipljive koristi. Po svemu tome sliči vrhunskom snajperistu kojem ni u potpunom ratnom kaosu ne zadrhti ruka kad nišani protivničku glavu.
ZABEZEKNUTI TUĐMAN
Ukratko, takvog majka u hrvatskoj političkoj močvari još nije rodila. Ne odnosi se to samo na tmurnu današnjicu, gdje bi političke talente i Diogen sa svojim fenjerom teško pronalazio. Važi za cjelokupno iskustvo osamostaljene Hrvatske. Dugogodišnje praćenje svih junaka hrvatskog političkog Disneylanda, gdje je klauna više nego zaigranih maskota, potvrđuje da Plenkoviću po instinktu, umješnosti i efikasnosti dosad nitko nije ni približno ravan.
Odnosi se to i na pokojnog Tuđmana, kojeg bi aktualni lider njegove stranke, velemajstor samoodržanja, nekim potezima također ostavio zabezeknutog. Prvi predsjednik, u kojeg se aktualna HDZ-ovska elita ritualno zaklinje, ipak je imao neke svoje političke ideale i granice dozvoljenog. Za našeg premijera nikakvi realpolitički limiti ne postoje. On u ništa dubinski ne vjeruje. Prihvatljivo je sve što njemu osobno odgovara. Čudaci postaju samo oni koji mu se čude.
Zato ga i gledamo u već trećem mandatu, a pogled na stranačke rejtinge sugerira da tome ne dolazi kraj. Hrvatska srlja u ideološko, gospodarsko, socijalno i moralno potonuće, a njemu nikad bolje. Ako neki od HDZ-ovih političkih partnera eventualno pukne od muke i bauljanja po toj paralelnoj političkoj stvarnosti, novi kandidati za klečanje i rukoljub nedodirljivom vladaru Banskih dvora strpljivo stoje u redu. Tuđman se, usporedbe radi, zgražao nad „Judinim škudama“, a Plenković je odmah shvatio da su upravo one najbolji lijek za svaku političku bolest. Svaki karijerni pacijent iz saborskih klupa od njih živne puno brže nego da je dobio najskupocjenije otkriće iz farmaceutskih laboratorija.
FALI JEDAN PAPIR
Nedavno je takav jedinstveni i neponovljivi Plenković odigrao jedan od svojih najboljih igrokaza. U njemu je pokazao u kojoj se mjeri običnom građaninu, u pravilu naivcu i vrlo površnom političkom promatraču, teško nositi s njegovom piarovskom demagogijom. Uvijek će u nju nekoga uloviti, barem dovesti u zabludu, a na svakim izborima glas neupućenog marginalca i vrhunskog intelektualca ima istu težinu.
Premijerova je politička obmana ovog puta bila usmjerena na grad Koprivnicu i njenu podravsko-prigorsku županiju. Događalo se to u trenutku kad je pukla bruka vezana uz podebljanje broja ruku u vladajućoj koaliciji. Novoregrutirani prebjeg Zurovec, prisjetimo se, pokušao se svojim iznenađenim biračima opravdati tezom da to čini isključivo zbog prevažnih lokalnih interesa. Jer, kako je rekao, oporbenom dužnosniku za realizaciju bilo kakvog projekta često fali „jedan papir“.
Kad te, pak, grije HDZ-ova milost, sve je to lako rješivo. Abrakadabra. Time je nesvjesno optužio vlast za brutalni klijentelizam, zapravo i korupciju, što je čak i u našem kvazidemokratskom sustavu opasno kazneno djelo. Nažalost, bez ikakve kazne. Oporba se odmah uhvatila te izjave, stvarajući veliku buku i zahtijevajući žurnu uskočku istragu, uz uobičajeno zazivanje prijevremenih izbora.
IDEOLOŠKI TIFUSARI
Ljutiti je Plenković tada izvukao svoje najubojitije političko oružje. U priču je, kao kontrapunkt „nespretnoj“ Zurovčevoj izjavi, ubacio grad i županiju koje su već desetljećima ponajbolji hrvatski primjer „crne rupe“ i svekolikog političkog beznađa. Vjerojatno je malo onih kojima treba objašnjavati da je riječ o Koprivnici i Koprivničko-križevačkoj županiji, koja u političkom životu ove zemlje ne znači baš ništa. Uz izuzetak šutljivog obrambenog državnog tajnika Hrga iz Križevaca, koji s civilnim problemima i razvojem nema ama baš nikakve veze, taj dio lokalne samouprave ne daje aktualne ministre, doministre i direktore pojedinih institucija, javnih službi ili državnih poduzeća.
Podravci i Prigorci na izborima stalno pišaju protiv vjetra i zato služe samo za uspješno punjenje državnog proračuna. Kad je HDZ bučno slavio na posljednjih lokalnim izborima, jedina mu je zvučnija pljuska bio gubitak podravsko-prigorske županije. A izgubio je jer tu, jasno, žive „komunjare“, „partizančine“„ jugonostalgičari“, „sumnjivi Hrvati“, „dudeki“, „naivci“, „jalnuši“, „nihilisti“ i svi ostali „luzeri“ i „ništkoristi“, od nedavno i ideološki „tifusari“.
HDZ, srećom, ima veliko, dapače ogromno srce. Vladajući po najboljim kršćanskim manirima vole svoje političke protivnike i nastoje im dati što više toga. Po njima, ne samo da Podravci i Prigorci investicijski po ničemu ne zaostaju za najuspješnijim hadezeovskim utvrdama, već iz političke korektnosti ponekad dobivaju i preko mjere. Darežljiva se vlast ponekad pita zašto ne traže i više.
BLAGAJNIK I PROMETNIK
Plenković je, drugim riječima, počeo nabrajati što su Podravci i Prigorci posljednjih godina sve dobili od središnje vlasti i kolika je ta hrpetina eura. Na tom je popisu, kao što je i lokalnim vrapcima poznato, dvostruki željeznički kolosijek prema Zagrebu, odlagalište otpada, aglomeracija, modernizacija pojedinih prometnica, razni objekti društvene i obrazovne namjene, luksuzni Inkeyev hotel te, jeste li sumnjali, brza cesta. Impresivno. Može li velikodušnije?!
U zamršenoj je hrvatskoj zbilji problem što uvijek postoji i ono „ali“. Svi ti projekti, osim toliko sanjane brze ceste, realiziraju se zato jer drugačije i nije moglo. Davno sagrađenu prugu međunarodnog značenja nije bilo moguće izmjestiti iz Koprivnice i Križevaca. Tu se dobrota temelji na neumitnoj geografiji. Otpad se mora zbrinjavati pa je logično da to radimo na vlastitom prostoru. Dakle, da sami sebe „zagađujemo“, a po potrebi će neke finije regije pokušati poslati i pokoju svoju pošiljku. Gradnjom studentskog doma jeftino kompenzira dugogodišnje višemilijunske restrikcije na štetu sjevernjačkog visokog školstva.
Bit je premijerove podvale, međutim, u tome što to ogromnim dijelom nisu proračunska sredstava, već dolaze iz Unije, a Vlada je u tome svojevrsni blagajnik i prometnik. Konkretnije, projekti proizlaze iz natječaja usmjerenih na europske fondove, a posljednji baš iz jasnih pravila Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Neki vid izostavljanja Koprivnice, usput i jednog od najuspješnijih gradova po apliciranju na takve eurofondove, bio bi ogroman skandal. Zasigurno bi doveo u pitanje i hrvatsku vjerodostojnost u Bruxellesu.
UVALITI HLEBINCIMA
Plenković sve to dobro zna. Jako dobro. Jako detaljno. Nema tu nikakvog ugađanja lokalnim apetitima. Nikakvog nadstandarda. Jedina je od države tek silom prilika prihvaćena investicija brza cesta. Ona je produkt podravskih želja i nagomilanih frustracija, koje od otvaranja čvorišta Sveta Helena traju puna dva desetljeća. I nadalje smo još daleko od realizacije. Dodatna se sprdačina ogleda u često zaboravljenoj činjenici da to zapravo i neće biti brza cesta, već kolnik s dvije vozne trake. Dakle, tek nešto ravnija razina državne ceste. Hlebincima je moguće svašta uvaliti. I uvjeriti ih da je baš to u njihovom interesu.
To, međutim, ne znači da nam vladajući pri svakom posjetu Koprivnici, Plenković osobno desetak puta, ne trepnuvši prodaju floskule da će taj okljaštreni projekt biti završen do kraja njihova mandata. Čini se da bi im taj isti mandat trebao trajati barem onoliko koliko su dosad odradili. Za nas neke i doživotno. Tragično je da za takve drske neistine nisu politički kažnjeni.
Zaključak o takvom „dobročinstvu“ vladajućih, ujedno i dokazu ravnomjernosti hrvatskog regionalnog razvoja, nije teško izvesti. Antička bi poslovica u hrvatskoj varijanti zacijelo glasila: ne vjeruj Plenkoviću ni kad darove donosi! Istinitije bi, doduše, bilo da ih nama Podravcima ni ne donosi, već ih samo obećava.