Svakog dana sa strahom čitamo, gledamo i slušamo vijesti. Jedna loša sustiže drugu još lošiju. Ukorijenjeni pesimizam nadograđujemo valovima nervoze, tjeskobe i očaja. Čim se američki predsjednik Trump, sve smušeniji i beskrupulozniji narcis bez ikakvog osjećaja za temeljne humanističke, diplomatske i demokratske vrijednosti, obrati svjetskoj javnosti, a obraća se svakodnevno s riječima koje pobijaju jedna drugu, znamo da će nam odlazak na benzinske pumpe i u trgovine predstavljati jako neugodno iznenađenje.
Hvata nas panika, u ovom slučaju potpuno opravdana. Teško je zamislivo što nam se sve neugodno može dogoditi za tjedan, a kamoli za mjesec-dva. Gospodarstvu, i domaćem i globalnom, prijeti dosad nezamislivo urušavanje.
Iako pokušava ponešto relativizirati ogromne probleme, ponegdje unijeti i koje zrnce optimizma, razumljivo je da se Vlada nalazi pred svojevrsnim zidom. Ni hvale vrijedne piarovske vještine, jedino čime se Plenkovićev kabinet može istinski pohvaliti, puno ne pomažu. Što god Banski dvori učine, može rezultirati negativnim rezultatima. Kratkoročnim, čitaj restriktivnim, samim tim i nepopularnim u najširoj javnosti, ili dugoročnim, budući da svaka demagoška mjera kasnije dolazi na naplatu.
Šarena Vladina laža o stalnom rastu plaća i mirovina u aktualnoj zbilji postaje tragikomična. Hrvatska je i prije drastičnog rasta energenata stekla neslavnu titulu šampiona inflacije u konkurenciji preostalih 26 zemalja Europske unije. Trumpovo ratno divljanje učinilo je da nam samo nebo bude nova inflacijska granica. Zemlja u kojoj su se sve širi slojevi ionako suočavali s prijetnjom siromaštva, sada je u situaciji da tek privilegirana manjina ne mora strepiti i jadikovati nad onim što nam donosi idući dan.
NEPOKOLEBLJIVI EUROPEJAC
Sve se to stjecajem okolnosti zbiva u trenucima kad iz pojedinih europskih institucija stižu glasna upozorenja kako Hrvatska odbacuje demokratske standarde i polako klizi u autoritarni poredak. U bruxelleskim hodnicima nije moglo ostati neprimijećeno kako je hrvatski premijer, koji sebe samog doživljava kao mjeru svih stvari, proteklih godina uspio u doslovnom smislu okupirati sve važnije državne i javne institucije i službe. Gotovo istodobno je oštra poruka o nepremostivim zaprekama u funkcioniranju pravosuđa i svojevrsnom sabotiranju istraga brojnih koruptivnih djela stigla i iz Ureda europske tužiteljice.
Plenkoviću je, nema dvojbe, jako uzdrman piarovski građen status “velikog i nepokolebljivog Europejca“, predodređenog da jednog lijepog dana ipak osvane u vrhu bruxelleske administracije. Zato panično razmišlja o tome kako da promijeni karijerni imidž koja ga neumoljivo sustiže, ali i primiri nezadovoljstvo hrvatske javnosti. Nema tu baš puno manevarskih mogućnosti. Svaki mu se dan one i sužavaju. Nešto treba žurno učiniti. Nagla potreba da se oko sigurnosnih pitanja vezanih uz operetske prijetnje infantilnog srbijanskog samodršca Vučića nakon višegodišnje pauze konzultira s nepredvidivim hrvatskim predsjednikom Milanovićem nije dovoljna.
Čini se da je Plenkoviću lukavu ideju dao pogled unatrag, točnije u početne mjesece hrvatske neovisnosti. Suočen s brutalnom velikosrpskom agresijom, autoritarni je predsjednik Tuđman napravio kraći zaokret, formiravši u srpnju 1991. godine Vladu demokratskog jedinstva. Uz vladajući HDZ, koji je tada imao natpolovičnu saborsku većinu, sporazum o njenom formiranju potpisalo je još osam oporbenih stranaka.
POLITIČKI INTEGRITET
Iz njih su u Vladu mandatara Franje Gregurića, najbrojniju ikad formiranu, ušle njih četiri, kao i nekoliko nestranačkih stručnjaka. Najvažnije je bilo da je funkciju potpredsjednika, jednog od njih četiri, držao član SDP-ova vodstva Zdravko Tomac, a ministar bez portfelja bio je lider HSLS-a Dražen Budiša. Time je Tuđman međunarodnoj javnosti želio pokazati kako neovisnosti teži cijeli hrvatski narod, što je naposljetku olakšalo diplomatsko priznanje.
Vlada je u tim teškim trenucima uz nebrojene trzavice i probleme funkcionirala do kolovoza 1992., da bi HDZ nakon parlamentarnih izbora opet prigrabio svu vlast. Kadrovski rezultat tog eksperimenta karakterističan je i za neke kasnije pokušaje koalicijskog širenja vlasti: dio je ministara zbog vlastitih interesa prešao u HDZ, dio je ostao kompromitiran, a jedino su predstavnici dvije najveće oporbene stranke nakon odlaska iz Banskih dvora sačuvali svoj politički integritet, makar se u Tomčevu slučaju ni to nije pokazalo trajnim. Nije teško zaključiti da se Vladom demokratskog jedinstva okoristio jedino HDZ.
Sada je u igri teza o tzv. velikoj koaliciji, Plenkovićevoj varijanti onoga što se u politološkoj literaturi naziva vladom nacionalnog spasa. Uvidjevši da njegova stranka ne može riješiti niz gorućih pitanja, premijer želi u vladajuću garnituru uvući ključne oporbene stranke, ponajprije SDP i Možemo. Banski bi dvori dramatično poručili da situacija nalaže ozbiljnost i da više nema vremena za odgađanje teških odluka i neminovnih reformi.
U LOŠEM SMJERU
Navodno bi mjesta potpredsjednika Vlade bila ponuđena oporbenim čelnicima Siniši Hajdašu Dončiću i Sandri Benčić. S njima bi mogao dugoročnije vladati bez kamena oko vrata kakvim se pokazao Domovinski pokret. Pravu bi svrhu zadržavanja u Vladi izgubili i ostali HDZ-ovi dosadašnji koalicijski partneri, čija je cijena zbog prevelikih investicijskih zahtjeva mahom prevelika.
Ovih je dana opsežni tekst na tu temu objavio tjednik 7dnevno, zasnovan na insajderskim informacijama iz vrhova vladajuće stranke. Kako je riječ o tabloidu desne orijentacije, mnogi su na to samo odmahnuli rukom. Javna je tajna, međutim, da Plenković u neformalnim razgovorima sa svojim najvažnijim suradnicima, ali i s pojedinim oporbenim dužnosnicima, spominje upravu tu mogućnost. Glasovi o tome dolaze iz nekoliko neovisnih izvora.
Uvjeren je da je zov vlasti u svakome političaru toliko jak da je za njega spreman puno toga žrtvovati. Kako su u međuvremenu ojačali argumenti za traženje „narodnofrontovskih“ rješenja, nije slučajno da to postaje i opcija koja intrigira prosječnog građanina. Plenkoviću je nasušno potrebno da s nekim podijeli odgovornost za vođenje države. Drugim riječima, ako stvari idu u lošem smjeru, onda je to zajednička odgovornost, a ako se situacija popravi onda bi on ubrzano raspustio veliku koaliciju i nesebično preuzeo sve zasluge. Njegov je mentalni sklop svakom analitičaru prilično jasan.
MAMAC ZA NAIVNE
Uistinu, teško je zamisliti kako bi funkcionirala Vlada u kojoj bi sjedili isti oni koji se na javnoj sceni časte svakodnevnim uvredama i koji se ni u čemu ne mogu složiti. Loše. Zaokret u njihovim ponašanjima i načinu razmišljanja gotovo je nezamisliv. Kad bi takvo političko naglo prešaltavanje i bilo moguće, još je bitnije reagiranje biračkog tijela. Ono bi zasigurno bilo vrlo zbunjeno, nemalom dijelom i razočarano. Ostvarila bi se Plenkovićeva davnašnja želja da su za prosječnog građanina svi oni isti. A u takvoj bi situaciji on dokazano opet uspješnije manipulirao javnim mnijenjem. Za neminovni bi raspad Vlade bili krivi stara i nova oporba.
Velika je koalicija, dakle, još veća politička obmana i podvala. Mamac za naivne i nezajažljive. Ostavka bi bila jedino prihvatljivo rješenje situacije u kojoj aktualna HDZ-ova Vlada više ne bi mogla politički i proračunski kontrolirati situaciju. Izvanredni bi izbori pokazali kome biračko tijelo istinski vjeruje, a važno je da hrvatski građanin na odabir ima više prepoznatljivih opcija. Ako bi rezultati za neke opet bili iznenađenje, odgovor je uvijek krajnje jednostavan: svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje!