Foto: ARHIV / Siniša Hajdaš Dončić
Vladajuća stranka godinama gomila afere i skandale. Velike i još veće. Kriminal, korupcija i klijentelizam ne posustaju, a svakodnevno se suočavamo s nebrojenim gospodarskim i socijalnim obmanama i cinično interpretiranim statistikama. Pozorno odabranim brojkama koje milozvučno dolaze iz Banskih dvora vrijeđa se inteligencija prosječnog građanima, kamoli informiranijeg intelektualca. Ponovno ubrzava inflacija koja je već odavno premašila rast plaća i kronično premalih mirovina, po čemu pretendiramo na neslavni europski rekord.
Na sve se to, kao objektivna okolnost, nadovezalo i globalno, ukrajinskim i iranskim ratom uvjetovano ludovanje cijena energenata, posljedično hrane i usluga. Kao kec na desetku stigla je i presuda međunarodne arbitraže kojom je prethodna HDZ-ova Vlada zbog manipuliranja plinskim biznisom dužna MOL-u stotine milijuna u proračunu nepostojećih eura. A cijela priča oko mađarskih naftaša i INA-e ionako je u rangu veleizdaje nacionalnih interesa.
Mogu li za hrvatsku oporbu postojati bolji argumenti i pogodniji uvjeti za političko demontiranje vladajućeg HDZ-a? Teško. Gotovo nezamislivo. Plenkovićeva ekipa kao da je pitala SDP kao oporbenog lidera što sve još mora činiti da bi mu olakšala taj očekivani zaokret. HDZ i njegovi u doslovnom smislu tragikomični partneri naprosto se nude za brzi silazak s desetogodišnjeg trona. Spomenuti zbroj neumoljivih činjenica svakog političkog analitičara koji ne poznaje bizarnu hrvatsku stvarnost navodi na zaključak da je iznimno teško izbjeći izvanredne parlamentarne izbore.
Hoće li ih biti? Neće. Nema šanse. Što je situacija lošija, za neke i beznadna, vladajuća je stranka sigurnija u svoj status. Raste mu i saborska većina. Svako ispitivanje stranačkih rejtinga već godinama pokazuje da je HDZ gotovo nedodirljiv. Aktualna hrvatska situacija, u kojoj loše vijesti sustižu još lošije, svojevrsni je vrhunac apsurda dosegla ovoga tjedna, kad su objavljeni rezultati Crobarometra. Po njima je HDZ, kao i godinama unatrag, suvereno na prvome mjestu. Uzmemo li u obzir i nedavne rezultate konkurentske rejting agencije, Plenkovićeva stranka bilježi lagodnih 28-30 posto.
Nikakva ih nevolja i blamaža ne spušta niže od tih poštovanja vrijednih postotaka. Brojke su to, dapače, koje im osiguravaju mirnu političku i gospodarsku vladavinu, kao i potpunu kontrolu institucija te javnih poduzeća i službi. U rijetko kojoj europskoj državi vladajući imaju takav „cementirani“ status. Praksa govori da oporba u istinskim demokracijama između dva izlaska na birališta ima povoljnije rejtinge. Neki bi ironično rekli da „srećom“ ne spadamo u takve demokracije.
Nije, međutim, poanta u stabilnim HDZ-ovim rezultatima. Cijeli je niz razloga zašto je tome tako, od neukosti i nezainteresiranosti prosječnog birača pa do sustavnog materijalnog podilaženja raznim društvenim i regionalnim skupinama. Puno je veći problem konstantno loš rezultat oporbenog SDP-a. U četvrtak su esdepeovci dosegli svoje novo dno, spustivši se ispod psihološke granice od 20 posto. Još je to jedan krupni korak u udaljavanju od toliko željenog preuzimanja hrvatskog kormila.
Dodatna se nevolja ogleda u tome što su ankete rađene prema modelu u kojoj je Hrvatska jedna izborna jedinica. Kad se to pretvori u deset izbornih jedinica, plus onu u dijaspori koja je unaprijed izgubljena, dolazi do izražaja model koji preferira ravnomjerniju stranačku potporu i vodeće pozicije u prebrojavanju glasova, zbog čega HDZ dobiva, a SDP gubi još poneki mandat. Zato esdepeovci opet moraju ulaziti u dvojbene i vrlo rizične prijeizborne koalicije.
Jedini je prihvatljivi zaključak SDP-ovog posrtanja, budući da nemaju izvršnu vlast zbog koje bi se zamjerali građanima, da prosječni birač ne vjeruje da bi ta stranka lijevog centra mogla nešto promijeniti u pozitivnom smjeru. Razočarani i malodušni građani, odavno „cijepljeni“ od principa i velikih misli, koji se iskreno čude kad je poneki političar doista pošten, SDP mahom doživljavaju kao stranku koja se iscrpljuje svađama oko ideoloških i moralnih pitanja.
HDZ-ovi piarovci upravo to i žele. Isti ti građani smatraju da vodeći esdepeovci dovoljno ne razumiju realni život i mehanizme upravljanja državom, pogotovo gospodarstvom. Nesporno je da unatoč svega imaju više povjerenja u vladajuću stranku koja ih na različite načina vara i potkrada, koja je i svojevrsno odlagalište kadrova za kazneno gonjenje, nego u onu koja na sve to bučno upozorava.
Naizgled zvuči nelogično, ali kod običnog je hrvatskog građanina dominantan strah da mu nova lijeva vlast ne oduzme privilegije koje je često i neprincipijelno dobio, a još više da ne krene u reforme zahvaljujući kojima bi državni ustroj bio jeftiniji i efikasniji. Koliko god cvilio i ukazivao na nezadovoljavajuću upravljačku praksu, taj isti građanin ne priziva raspodjelu prema istinskim rezultatima rada, pravednijim investicijama i socijalno osjetljivijoj poreznoj politici. To je ta tužna hrvatska realnost u kojoj se SDP-ovi teoretičari naprosto ne snalaze.
Možda bi u tom pogledu nešto i poboljšalo boljim komuniciranjem s najširom javnošću, no tu je drugi ogromni SDP-ov problem. Teško je razumjeti kako mu je to uspjelo, ali stranački lider Siniša Hajdaš Dončić spada među najnepopularnije političare nacionalnog ranga. Tako ga ocjenjuje više od polovice biračkog tijela. Daleko je od najpozitivnije ocijenjenih političara, nekako na razini desničarskih marginalaca. Svojim nastupima uporno iritira potencijalne birače.
S njime nema stranačkog uspinjanja prema vrhu. Brži im je silazak prema dnu. Kad ga se suoči s tom neugodnom činjenicom, a tako je to barem godinu unazad, Dončić molećivo traži neku novu šansu i u maniri teorija zavjere rogobori o „namještenim rejtinzima“. Uvjeren je da mu „to“ rade baš zato što je jako dobar.
Istine radi, SDP se odavno dokazao iznimno talentiranom strankom za katastrofalni izbor vlastitih stranačkih lidera. Počelo je još s Račanovim nasljednikom Zoranom Milanovićem. Svojim je nedostatkom socijaldemokratskih ideja, inertnošću, fascinacijom vlastitom pameću i bizarnim načinom komuniciranja s javnošću, gdje su valovi uvreda zamijenili argumente, otvorio tu Pandorinu kutiju, iz koje se stranka ne može izvući.
Slijedilo je nepojmljivo pogrešno dovođenje infantilnog, netalentiranog i nestabilnog Davora Bernardića. Ništa nije pomaknuo ni izbor neuvjerljivog Peđe Grbina, sarkastično nazvanog povodljivim i nemaštovitim političkim patuljkom u ogromnom tijelu, u čijem je mandatu Milanović opet iza kulisa vodio stranku. Dončić je, dakle, samo očekivani rezultat takvog kadrovskog njuha: kako najbolje raditi u korist vlastite štete!
Pomalo to sliči na nekadašnji dječji televizijski kviz Hugo, u kojem vještica zlurado poručuje igraču da će u povlačenju užeta sigurno pogriješiti. Očito je da je SDP stranka koja sustavno puca u prazno. I iz toga ne izvlači primjerene zaključke. U unutarstranačkih im je izborima važnije tko u forumima duže grije klupu i ima jaču klanovsku potporu. Zamjeranje stranačkim drugovima nije dio bontona. Možda je i najbolnije što im se pristojnost pretvorila u političku slabost. Uzimajući sve to u obzir, ne treba ih pretjerano žaliti.
Žaliti treba hrvatske građane koji nemaju pravu alternativu HDZ-ovom prodavanju magle. Ta je magla sve gušća i skuplja, a SDP i dalje plače što biračko tijelo u njemu ne vidi izlaz iz beznađa.
NEDAVNO OBJAVLJENO
