Na zgradi Muzeja grada Koprivnice, koji je, po nekim svojim dijelovima, najstariji arhitektonski objekt u našemu gradu, nedavno su završeni kompleksni radovi energetske obnove.
Zajedno s tim radovima učinjeni su i građevinski zahvati i prostorne izmjene koje će omogućiti organizaciju novoga postava Muzeja i nastavak djelovanja ove najvažnije gradske kulturne institucije. Ne ulazeći u kvalitetu građevinske obnove, želimo ukazati na jedinstvenu šansu koja se otvara samom činjenicom da će Muzej još jedno vrijeme biti „prazan“.
Ta praznina i splet trenutnih okolnosti zapravo otvara jedinstvenu povijesnu šansu stvaranja koprivničkog muzeja kao muzeja zajednica. Našoj gradskoj komuni daje se mogućnost suvremenog koncipiranja inovativnog koncepta muzeja koji nastaje voljom i sudjelovanjem čitave zajednice.
KRAJ POVIJESTI
Muzeji današnjice nisu institucije koje bi morale služiti reprezentaciji „bogate prošlosti“ i statični izlog artefakata i povijesnih dokumenata. Muzeološka teorija i praksa danas od muzeja traži aktivno sudjelovanje ne samo u definiciji prošlosti nego i u sukreaciji sadašnjosti, pa i predviđanju budućnosti.
Mada te teze izgledaju kao fraze, one u osnovi znače da muzej mora biti kreativni motor (lokalne) zajednice koji neće biti pasivni registrator nego pokretač i činilac razvoja: kako svojim djelovanjem, programima i projektima tako i važnim segmentom – izlaganjem muzejskih zbirki.
Za početak razmislimo o mogućnosti da mi u Koprivnici ne upadnemo u zamku tzv. stalnog postava, jer bi on značio arbitrarno određenje „kraja povijesti“ i uspostavljanje konačne istine. Umjesto toga, muzejski postavi trebaju reflektirati stanje društvenih procesa i trajanje povijesti te stvarati situacije aktivnog odnosa prema povijesti i baštini, biti generatori promjena (kako to, uostalom, lijepo govori i slogan Muzeja grada Koprivnice), ukratko: postavi trebaju biti sredstvo, a ne cilj ili – kako bi se aktualnijim jezikom kazalo – moraju biti softver, a ne hardver.
Sredstvo da se posjetilac, korisnik, građanin ili učenik pokrene i postane dio kotačića koji dovodi do neke istine, a ne da ostanu pasivni primatelji kojima je predočena gotova, bespogovorna, završna verzija nečijega izdvojenog viđenja.
BAŠTINA JE ZABAVA
Tu su, dakako i nova komunikacijska sredstva koja pomažu u toj spoznaji, ali s pretpostavkom da se želi pojedinačni muzejski predmet pretvoriti u nositelja višestrukih značenja. Pri takvom konceptu muzej više nije institucija arbitrarnog tipa, čiji stručnjaci postaju jedini tumači, nego je njegova definicija, odnosno, u ovome slučaju, prezentirana baština rezultat djelovanja ili barem utjecaja cijele zajednice.
Pri tome, kustosu u muzeju (stručnjaku) nije oduzeto pravo meritornog interpretatora, definiranja koncepcije, izbor predmeta, itd. nego baš suprotno: on postaje koordinator zajedničkog projekta i njegov glavni realizator, ali samo uz suradnju sa zajednicom. U tu zajednicu spadaju i znalci i neznalci, a među njih treba ubrojiti i sve one koji su radili u Muzeju ili su s njome surađivali (a njih je doista ogroman broj). Nije, dakako, riječ o floskuli ili pseudodemokratskoj gesti nego o tome da institucija pripada cijeloj zajednici kao i posao koncipiranja njezinog postava.
Sadašnja struktura Muzeja grada Koprivnice je – neka nam bude dopušteno reći – visokokvalificirana, stručna, sa specijalističkim znanjima i osjećajima za suvremene koncepte muzeja. S javnošću ili bez nje sigurno je da će ta ekipa izvesti projekt novoga postava na zavidnoj razini, mada i sama priznaje da „ne želi muzej koji se doživljava kao mjesto koje se ne mijenja i na koje posjetitelj nema nikakvog utjecaja“. U tom smislu indikativne su sjajne muzejske akcije Muzej za 5, Baština je zabava ili Ropotarnica, kao i više priloga teorijske naravi o „novome muzeju“.
OTVORENI DEPO
S toga, plediranje za participativnost može izgledati kao forma, politički populizam ili zakašnjela reakcija, ali u ovome slučaju znači dvije bitne stvari: Muzej je institucija zajednice i mora na neki način biti njezin izraz i slika; Muzej pripada zajednici, pa je time i koncept njegova postava zajednički izraz struke, odnosno zaposlenika i širokog korisničkog znanja i iskustava čitave zajednice.
Iz svih tih razloga, predlažemo slijedeći koncept: u „prazan“ prostor obnovljenog Muzeja privremeno premjestiti materijal svih muzejskih depoa, izložiti, dakle, cjelinu građe (tj. onoliko koliko je tehnički moguće), stvoriti „otvoreni depo“ kao izazov i poticaj za široku, organiziranu ili spontanu, ali svrhovitu raspravu, javni dijalog unutar, ali i izvan lokalne zajednice.
U razgovorima će sigurno biti neizvedivih prijedloga, ali nemojmo omalovažavati znanje, osjećaje, potrebe i viđenja tzv. široke publike. Uostalom, među njima je i niz, na drugim područjima (od koji su mnoga bliska muzejskoj djelatnosti) afirmiranih, vodećih stručnjaka u Hrvatskoj, pa bi bila golema šteta ne „iskoristiti“ i njihova znanja i iskustva. Jer, postav je zbog građana, a ne zbog kustosa i njihovih karijera. Uostalom, završnica ionako pripada njima: postav je rezultat struke, ali uz maksimalnu komunikaciju sa korisnicima.
EPOHALNI ISKORAK
Znamo da takav koncept „otvorenog muzeja“ predstavlja izlazak iz „zone komfora“, iniciranje rasprava, polemika, sučeljavanje argumenata (kome to treba u uhodanom ritmu rada i života?). Ali, taj pokušaj bio bi ne samo prva prava demonstracija postulata i metoda „nove muzeologije“ u praksi nego i primjer kojim bi koprivničko iskustvo moglo postati internacionalno poznati primjer.
Znamo za iskustva tzv. otvorenih depoa u muzejima, znamo da su lokalne zajednice ponegdje (u malim sredinama) bitno odredile sadržaj i strukturu svojih zavičajnih ili memorijalnih muzeja, znamo za učestalu praksu tzv. radionica (i, nažalost, za puku formalnu obavezu i rutinu takvih skupova), znamo za inicijative malih, kvartovskih muzeja (uostalom, jedan takav model smo u susjednom gradu i sami inicirali), dakle, upoznati smo s inicijativama sličnoga karaaktera, ali još nigdje i nikada nismo naišli na mogućnost ostvarivanja modela poput ovoga.
Daje li nam to šansu za epohalni iskorak?
MARIJAN ŠPOLJAR, povjesničar umjetnosti i bivši ravnatelj Muzeja
ANTONIO GRGIĆ, poznati arhitekt, umjetnik i teoretičar arhitekture